U radu se obrađuje problem definiranja i sadržaja instituta antihreze s obzirom na dva Marcijanova odlomka sadržana u Digestama (D.13.7.33. i D.20.1.11.1.) i Paulov tekst D.20.2.8., budući da su navedeni tekstovi temeljni i jedini rimski pravni izvori koji izričito tematiziraju ovaj institut. Raščlambom Marcijanovih odlomaka D.13.7.33. i D.20.1.11.1., kao i relevantnih naglasaka pravne doktrine, ističu se osnovna obilježja antihreze te se iznose teorije o pravnoj prirodi toga instituta koje navode na zaključak da antihreza i pactum antichreticum nisu sinonimi, kao što se to najčešće predmnijeva, već dva različita pravna instituta, bitno različitih funkcija, a posljedično i s drukčijim sustavom pravne zaštite. Segment rada usmjeren na analizu Paulova teksta D.20.2.8., podastire osnovne značajke prešutne antihreze (antichresis tacita) u korelaciji s poimanjem sporazumne antihreze.

Intencija je autora ovoga rada ukazati na izniman znanstveni doprinos prof. Simonettija u području civilističke pravne povijesti i povijesti prava, kao i na značenje koje njegov bogati opus ima za rimskopravnu i pravnopovijesnu literaturu. Imajući na umu kako cilj ovoga rada nije pružanje sveobuhvatnog pregleda znanstvenog djelovanja prof. Simonettija, već svojevrsni historio- grafski prinos, pozornost autora usmjerena je prije svega na njegov nemjerljivi doprinos u sustavnoj i iscrpnoj analizi prava građenja koje svoje začetke ima u rimskom načelu superficies solo cedit, a kojom je neupitno zadužio civilističku pravnu znanost, ali i romanistiku. Autori iz riznice prof. Simonettija izdvajaju i institut prava (društvenog) vlasništva, čijom se metodološkom sintezom i analizom legitimirao i kao pravni povjesničar prikazujući čitav historijat geneze prava vlasništva i propitujući stavove pravne doktrine.

Hrvatski Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima člankom 329., stavkom 1., zabranjuje hipotekarnom vjerovniku posjedovanje i upotrebljavanje nekretnine koja je predmet hipoteke, uključujući i ubiranje plodova ili drugih koristi, propisujući stavkom 2. istoga članka kako je ništetna odredba kojom bi se ugovorilo suprotno. Ovom odredbom hrvatski zakonodavac zabranio je pactum antichreticum, dok antihrezu kao samostalni ugovor hrvatsko zakonodavstvo uopće ne poznaje. Cilj je ovoga rada ispitati potencijalne prednosti reguliranja instituta antihreze i/ili pactum antichreticum u hrvatskom pravu de lege ferenda. U tu svrhu u prvome dijelu rada pruža se funkcionalno sažeta povijesno pravna analiza ovih instituta koja propedeutički služi komparativnoj analizi u suvremenom poredbenom pravu, koja je provedena u drugome dijelu rada. Time se u konačnici dolazi do spoznaja o potencijalnim dobrobitima i prednostima korištenja ovih instituta u praksi.