U članku se oslikava kompleksnost nastavnog provjeravanja i ocjenjivanja učenika kroz eksplikaciju značenja i zadataka ove etape nastavnog procesa te isticanje poteškoća koje se pojavljuju prilikom njene realizacije. Naznačeni su i zakonski okviri provedbe provjeravanja i ocjenjivanja učenika u osnovnim i srednjim školama. Praksa nastavnog provjeravanja i ocjenjivanja prikazana je kroz analizu i interpretaciju rezultata ispitivanja mišljenja skupine osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika (N=147) o navedenoj problematici. Utvrđeni su najčešći i preferirani oblici te mišljenja učenika o ne/korektnosti i transparentnosti provjeravanja i ocjenjivanja znanja i sposobnosti učenika u nastavnoj praksi i prilikama za samoevaluaciju. Prikupljeni podaci upućuju na to da se u provođenju navedene etape nastavnog procesa ostvaruje nedovoljna raznovrsnost u oblicima njene realizacije, da učenicima nisu uvijek pružene adekvatne povratne informacije o rezultatima njihova rada te da je provjeravanje i ocjenjivanje dominantno nastavnikova aktivnost prilikom koje učenici najčešće nisu u prilici da samostalno ocijene svoj napredak u učenju i ostvarivanju zadataka nastave. Iz navedenog logično proizlazi često prisutan dojam učenika da su nekorektno ocijenjeni. Nastavno bi provjeravanje i ocjenjivanje trebalo uvažavati kompleksnost učenikove osobnosti i njen originalni doprinos u nastavi. Dijelom je to moguće ostvariti uporabom različitih oblika realizacije, pružanjem jasnih informacija o rezultatima učenja te većim stupnjem uključenosti učenika u ocjenjivanje svojeg napretka u učenju.Ključne riječi: nastavno provjeravanje i ocjenjivanje, mišljenja učenika, poteškoće u provedbi, samoocjenjivanje učenika, školska praksa, zadatci Uvod Cilj je škole, koji se najvećim dijelom realizira u nastavi, pomoć su učenicima u stjecanju znanja i razvijanju sposobnosti, formiranju stajališta, ali i postizanju razumijevanja (odnosa, procesa, svrha i sl.) kako bi učenici stečena znanja i sposobnosti mogli primijeniti * Maja Stručić profesorica je pedagogije i njemačkog jezika i književnosti. Diplomirala je na Odjelu za pedagogiju Sveučilišta u Zadru.

U današnjim shvaćanjima čovjekovog razvoja i učenja sve više se ističe značaj kontekstualnih, posebice socijalnih utjecaja, kao i njihovog dinamičnog međudjelovanja na pojedinca i, obrnuto, pojedinca na njih. Dinamična su-konstrukcija navedenih odnosa izgrađuje pojedinca, pri čemu je on aktivan akter dinamike promjena do kojih dolazi kod njega, ali i u njegovoj okolini. Znanja, sposobnosti, kompetencije konstruiraju se temeljem čovjekovog postojećeg iskustva te konteksta u kojem se učenje događa. Temeljne promjene u učenju i poučavanju su prijelaz na otvoreni sustav znanja i usmjerenje na sâme procese učenja. Učenje i poučavanje se otvaraju te se promatraju u daleko širem materijalnom, socijalnom, kulturnom kontekstu od onog uskog nastavnog. Sve to zahtijeva redefiniranje kurikuluma, kreiranje poticajnog okruženja učenja i poučavanja, ali i promijenjeni opći pristup u obrazovanju nastavnika. U radu se kratko iznose aktualne konstruktivističke interpretacije učenja i konteksta u kojem se ono odvija. Poseban naglasak stavlja se na socijalni konstruktivizam, zajednice prakse/učenja i informalne oblike učenja. Daje se pregled izmijenjene perspektive o učenju kroz niz od sedam principa te, u konačnici, refleksije teorije socijalnog konstruktivizma na praksu školskog učenja i poučavanja.Ključne riječi: informalno učenje, konstruktivizam, kontekst, poučavanje, principi učenja, socijalni konstruktivizam, učenje, zajednice prakse/učenja Uvod Jedna od važnih karakteristika dobrih znanstvenih teorija je suglasnost. To znači da je teorija suglasna i usklađena s općim dominirajućim pogledom na svijet. Opći pogled na svijet ne predstavlja povijesnu konstantu, već je podložan stalnim izmjenama, preinakama, a ponekad i naglim obratima. Tako se, npr. na čovjekov razvoj i učenje u doba biheviorizma gledalo kao na reaktivan proces, a na čovjeka kao na determinirano biće. Iako se priznavao utjecaj i nasljeđa i okoline na čovjekov razvoj i učenje, smatralo se da je čovjekova pozicija pritom pasivna. Nakon toga uslijedio je humanistički period u kojem se čovjeka promatralo kao kreativno, proaktivno biće (Lacković-Grgin, 2006). Terhart (2003) navodi kako je došlo do kognitivnog obrata u okviru kojeg se na učenje počelo gledati kao na obradu informacija. Iako je učenik time postao aktivan akter učenja s povećanim stupnjem slobode u odlučivanju i djelovanju, ipak je pristup obrade informacija i dalje predstavljao svojevrstan prošireni, liberalni biheviorizam.

Media are inseparable from upbringing and education. Different information sources should be a supplement to the basic educational relation between the teacher and students. But, immediate and dialogue based relation between the students and teacher, and between parents and their children, cannot be replaced or suppressed by any type of media interference. The final aim for the students/children is to critically approach information and to achieve their development of independent learning in the ever more complex environment. Our study includes theoretical insights on the specified theme, but also a short empirical research conducted on a sample of high school students (N = 104). The aim was to determine to which extent the students from grammar and vocational high schools believe information they encounter, whether their teachers instruct them to use additional information collected from various electronical and textual sources when solving an educational tasks and whether they are warned of the necessity to check out the information. The aim was also to determine the extent of parent's familiarity with the topics their children confront in various types of sources, frequency of conversations about gathered information with their children and frequency of stimulation to check the information.Keywords: Critical approach, Family role, High school students, Learning, New media environment New Media EnvironmentThe contemporary society is distinguished by sophisticated information technology and communication. The new media has gained a manifold role: to inform the young audience, to educate them and create new values. We can say that the media are a significant factor in all spheres of life, mostly in the development of communication. Communication through electronical media has become the main link of the world.Besides informing and educating all levels of society, the media form new needs of the young generation and draw them near the new forms of communication. Young people easily accept the new technologies and the mentioned changes. Moreover, numerous programs and inventions in the Internet world of communication reveal a far more distinguished involvement of young generations in the creation of new media and life in and with "virtual reality" (Thomas 1999(Thomas , 2006. The pedagogical message is that the media have a dominant role in the processes of informing and forming the awareness and behavior of the young generation (Thomas 1999). Media education provides new concepts and forms innovate methods so that the young generation can use the media adequately. It connects diverse scientific views with models of behavior (Baacke 1997).