U članku se analizira jezikoslovno nazivlje u dvjema gramatikama iz 18. st., Relkovićevoj Novoj slavonskoj, i nimačkoj gramatici (<sup>1</sup>1767.) i Vinjalićevoj rukopisnoj gramatici Principi della grammatica [...] Grammatica prima in lingua slava, italiana et latina. Relkovićeva je gramatika prva vrlo opsežna gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom, i to kontrastivno, u suodnosu prema njemačkome jeziku. Rukopisna Vinjalićeva gramatika pisana je trojezično, a donedavno uglavnom nije bila predmetom interesa jezikoslovne javnosti. Kako svaki naziv u promatranim gramatikama nema uvijek svoju hrvatsku inačicu, nužno je bilo u istraživanju osvrnuti se i na latinsko nazivlje jer su promatrane gramatike pisane prema latinskomu modelu. Budući da su u postojećim potvrdama hrvatskoga nazivlja uočene sličnosti s prethodnicima (npr. s nazivljem u J. Mikalje, L. Šitovića, T. Babića, B. Tadijanovića), primjeri su stavljeni u kontekst izgradnje hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja. Stoga se ovim radom nastoji pokazati koliko su se u izgradnji hrvatskih naziva dvojica promatranih gramatičara rukovodila uporabnom normom i već ovjerenim modelima u tvorbi novih naziva te koliko se njihovim novotvorbama koriste kasniji gramatičari.

No abstract

In this article, we will present the rich linguistic heritage of the Croatian language and our attempts to ensure its preservation and presentation to the general public by means of the "Retro-digitization and Interpretation of Croatian Grammar Books before Illyrism ‒ RETROGRAM" project. There is a long tradition of grammatical description in the history of the Croatian language. The first grammar book of the Croatian language was written at the beginning of the 17th century and the first grammar book written in Croatian was compiled in the middle of the 17th century. In later years, when literary and linguistic activity were transferred from the Dalmatian area to the northern and eastern part of Croatia, the Latin model for the description of the Croatian language was still present, even though German was also used. There were a large number of grammars written up to the second half of the 19th century, which are considered pre-standard Croatian grammars. They are the subject of research within the project "Pre-standard Croatian Grammars" at the Institute of Croatian Language and Linguistics. This research proposal "Retro-digitization and Interpretation of Croatian Grammar Books before Illyrism" aims to create a model for the retro-digitization of the chosen eight Pre-standard Croatian Grammars (written from the 17th until the 19th century). The retro-digitization of Croatian grammar books implies the transfer of printed media to computer-readable and searchable text. It also includes a multilevel mark-up of transcribed or translated grammar text. The next step of the project is the creation of a Web Portal of Pre-standard Croatian Grammars, on which both the facsimiles and the digitized text of the grammars will be presented. Our aim is to present to the wider and international public the attainments of the Croatian language and linguistics as an important part of Croatian culture in general. Keywords: pre-standard Croatian grammars, history of the Croatian language, retro-digitization, Extensible mark-up language, Text encoding initiative, web portal of pre-standard Croatian grammars

No abstract

Marulićeva Institucija imala je snažan odjek u Češkoj te tako postoje čak dva prijevoda toga djela na češki jezik. Uz dosad poznati tiskani češki prijevod Marulićeva traktata De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, autora Šimona Lomnickoga iz Budče (Šimon Lomnický z Budče), pod naslovom Cesta do Nebe (1621.), u praškoj Sveučilišnoj knjižnici (sign. XVII. D. 14.) čuva se još jedan, rukopisni prijevod Institucije s naslovom Historiae aneb Kniha o ustanovení a řízení pobožného života. Za razliku od tiskanoga prijevoda, koji obuhvaća samo pet poglavlja toga Marulićeva djela, rukopisni je prijevod opširan i zapisan na 478 stranica neobjavljena rukopisa. Dodatna je razlika i u tome što je rukopisni prijevod dosta nepoznat i neistražen te o njemu ne postoje zapisi u bogatoj literaturi o Instituciji. U kataložnome opisu rukopisa za potrebe praške knjižnice, koji je 1906. sastavio Josef Truhlář, navodi se kako je riječ o prijevodu nepoznata autora i podrijetla. Prema podatcima navedenima na stranicama rukopisa prijevod je izrađivan u razdoblju od 1620. do 1622. godine, i to prema predlošku antverpenskoga latinskog izdanja iz 1593. godine te nekoga nenavedenog njemačkog prijevoda. Rukopisni prijevod nastao je u Starom Etinku (Altötting) u Bavarskoj. Razlika između tih dvaju prijevoda nije samo u njihovoj cijelosti nego i u porukama koje taj prijevod nosi. Šimon Lomnický iz Budče snažno je angažiran prevoditelj, koji svoj prijevod piše u jeku Tridesetogodišnjega rata i posvećuje ga jednomu od sudionika takozvane druge praške defenestracije Vilému Slavati, dok je anonimni rukopisni prevoditelj više usmjeren na općenite kršćanske i biblijske pouke te ne korespondinira s aktualnim društvenim zbivanjima.U radu ćemo ponuditi opis dosada nepoznatoga češkog rukopisnoga prijevoda, predstaviti njegov sadržaj te ga formalno usporediti s antverpenskim latinskim izdanjem Institucije, koje je 1593. tiskao Martinus Nutius. Nadalje ćemo usporediti i analizirati poruke koje prevoditelji tih dvaju prijevoda šalju svojim čitateljima. Nadamo se time pridonijeti istraživanju dosad nedovoljno zastupljene teme prijevoda Marulićevih djela na češki jezik.