Početak pandemije obilježen je nedostatkom informacija, znanja i iskustava te se potreba za ontološkom sigurnošću zadovoljavala informiranjem putem medija, znanosti i drugih „ekspertnih sustava“. Pandemiju uzrokovanu COVID-om 19 ne treba promatrati samo kao zdravstvenu ili ekonomsku, već i društvenu krizu koja zahtijeva analizu socijalnog konteksta, društvenih čimbenika i aktera kao prediktora za razumijevanje učinaka i posljedica iste. Mediji su se tijekom pandemijske krize istaknuli kao važan prediktor percepcije rizika i povjerenja između institucija i javnosti. Općenito, našu percepciju prema određenim fenomenima u društvu dugujemo medijima koji izvještavanjem odabiru, izostavljaju, oblikuju ili na svojevrstan način interpretiraju pojedine društvene fenomene. Prema teoriji medijatizacije mediji se promatraju kroz prizmu (su)odnosa sa širim društvenim i institucionalnim okruženjem, stoga su ujedno ključni čimbenici percepcije pojedinih situacija i poticanja određenog tipa ponašanja javnosti. S druge strane, prema modelu zdravstvenih uvjerenja (HBM) socijalno – odgovorno ponašanje (koje se promoviralo putem medija) ovisi upravo o percepciji rizika na vlastito zdravlje i percepciji da će određeno „promovirano“ ponašanje biti učinkovito u borbi protiv rizika. Također, prema teoriji rizika, interpretacija rizika ovisi o socijalnom kontekstu, vrijednostima, interesima i aktivnostima pojedinih društvenih aktera, pa tako i medija, koji utječu na percepciju rizika kao objektivne činjenice ali i društvene konstrukcije (Bagić i Šuljok, 2020: 121). Sukladno spomenutim teorijama, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi percepciju medijskog izvještavanja te učinak medijskog izvještavanja na socijalno-odgovorno ponašanje u razdoblju prvog vala pandemije koje je obilježeno potpunim zatvaranjem ekonomije i društva. Podaci su prikupljeni tehnikom online anketnog upitnika u razdoblju od ožujka do srpnja 2020. godine. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 620 ispitanika. Rezultati upućuju na zaključak kako je pozitivna percepcija medijskog izvještavanja usmjerena ponajprije prema tradicionalnim medijima, poput televizije. Također, rezultati regresijske analize upućuju na zaključak kako je pozitivna percepcija medijskog izvještavanja ovisna o različitim sociodemografskim karakteristikama te kako iste mogu biti poticaj socijalno odgovornom ponašanju.

Estetska kirurgija globalno je popularni fenomen u kojemu ogledamo transformativni potencijal ljudskoga tijela ne samo kao biološke, već i sociokulturne kategorije. Uvidjevši manjak srodnih tematizacija, cilj rada bio je utvrđivanje profila studenata grada Zagreba zainteresiranih za estetsku kirurgiju u svrhu poboljšanja vlastitog izgleda u širini njihovih identitetskih atribucija. Na prigodnom uzorku anketiranih studenata (N= 218) utvrđeno je da se njihov interes za estetskom kirurgijom profilira na razini spola, religioznosti, odnosa naspram starenja i novih tehnologija. Tako su se studentice te nereligiozniji, tehnooptimističniji studenti sa stavom da starenje treba tehno-znanstveno dokinuti iskazali zainteresiranijima za estetskom kirurgijom od muških kolega, religioznijih, tehnopesimističnijih i indiferentnih prema pitanju dokidanja starenja. K tome, trećina ispitanih studenata pokazala se otvorenima za vlastite estetske zahvate u budućnosti, uglavnom navodeći dva ili više (ne)invazivna zahvata. Dobiveni profil takozvanih zainteresiranih estetičara naznačio je potrebu za daljnjim istraživanjem teme s poželjnim interdisciplinarnim pristupom u kontekstu hrvatskog društva.