SažetakU ovom članku predstavljeni su rezultati testiranja modela socijalno-poduzetničke namjere na studentskom uzorku Univerziteta u Bihaću. Kao teorijski okvir korišten je klasični model Teorije planiranog ponašanja. Regresijskom analizom utvrđeno je da su značajni direktni prediktori socijalno-poduzetničke namjere osobni stav prema socijalnom poduzetništvu (β=0,212; p=0,007) i percipirana kontrola ponašanja (β=0,644; p=0,000) dok subjektivne norme nisu potvrđene kao statistički značajan direktni prediktor. Model objašnjava 54,4% varijance socijalno-poduzetničke namjere. Poduzetnik u bliskoj obitelji postoji kod 53,8% ispitanika. Studenti koji u bliskoj obitelji imaju poduzetnika postižu statistički značajne više vrijednosti kod percipirane kontrole ponašanja, ali i statistički značajne niže vrijednosti kod osobnog stava, u odnosu na studente koji nemaju blisku osobu koja je poduzetnik. Odnosno, studenti koji u bliskoj obitelji imaju osobu koja je poduzetnik, u odnosu na studente koji nemaju takvu osobu, mogu se osjećati sposobnijima za pokretanje socijalno-poduzetničkog poduhvata, ali isto tako mogu imati i niži stupanj poželjnosti da postanu socijalni poduzetnici. Uslijed nedostatka kvantitativnih studija u području socijalnog poduzetništva koje se još uvijek nalazi u fazi izgradnje teorijskih modela smatramo da će rezultati testiranja modela socijalno-poduzetničke namjere, predstavljeni u ovom članku, doprinijeti boljem razumijevanju primjene teorije planiranog ponašanja u području socijalnog poduzetništva.