Sažetak: Vokativ se u poučavanju hrvatskoga kao inoga jezika (HIJ) najčešće uvodi kao zadnji, sedmi padež. To se može pripisati njegovim specifičnim morfološkim, sintaktičkim i semantičko-pragmatičkim obilježjima, ali i činjenici da se najmanje upotrebljava. Specifičan je jer je nezavisan padež (kao i nominativ), ima izraženu komunikacijsku funkciju (obraćanje, dozivanje i dr.) te je samo djelomično gramatikaliziran. Naime, često se izjednačavaju nominativna i vokativna morfološka obilježja kao rezultat utjecaja drugih jezika, organskih idioma i različitih funkcionalnih stilova. Ponekad se govori o izumiranju vokativa, no bilo bi primjerenije govoriti o njegovoj demorfologizaciji. Za razliku od drugih padeža, vokativ se nedosljedno obilježava posebnim morfološkim oblikom što je izazov u obradi vokativa u nastavi HIJ-a. U radu se promišlja o obradi vokativa koja bi u isto vrijeme uvažavala komunikacijske potrebe učenika HIJ-a na početnoj razini učenja jezika (A2 razina prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike) te stanje u suvremenome hrvatskome standardnom jeziku.