No abstract

U kontekstu izlaganja razvoja instituta clausula rebus sic stantibus, premda u rimskom pravu nije postojao opći institut koji bi mu odgovarao, u romanistici se upućuje na remissio mercedis kod locatio fundi kao istaknuti primjer uvažavanja promijenjenih okolnosti od strane rimskih pravnika. Polazeći od općih karakteristika ugovora o zakupu te uređenja odgovornosti stranaka, u radu se analiziraju uređenje i argumentacija primjene instituta remissio mercedis iz perspektive promijenjenih okolnosti. Na temelju navedenoga, ispituje se u kojoj bi mjeri bila riječ o istoj liniji promišljanja o utjecaju izvanrednih vanjskih događaja na obveze ugovornih stranaka u rimskom pravu i u doktrini klauzule rebus sic stantibus.

U radu se obrađuje problem obuhvata i značenja prijenosa (fidi) fiduciae causa s obzirom na tekstove prema kojima je došlo do fiducijarnog prijenosa vlasništva s uključenom, kao međufazom ili konačnom fazom, svrhom darovanja. Analizirani su fragmenti iz Digesta za koje se u romanistici smatra da su se izvorno odnosili na fiduciju. Obrađeni su njihov sadržaj, način na koji je u njima izražena fiducijarna obveza te odnos te obveze i prava na tužbu koje je iz nje izviralo prema konačnoj svrsi prijenosa. Izdvojen je i raščlambi podvrgnut tekst D. 39, 5, 18 pr.-2 kao primjer negotium mixtum cum donatione, u kojem je posebno vidljiv odnos fiducijarne kauze i causae donationis. Na kraju je iznesen zaključak o položaju causae fiduciae prema drugim pravnim osnovama.

Predmet analize pravna je narav actio fiduciae te konstrukcija formule ove tužbe u rimskom pravu. Prvo su izložene te kritički obrađene suprotstavljene teze o tome je li formula actio fiduciae bila in ius ili in factum concepta, ili su postojale dvije formule. Nakon iznošenja argumenata u korist teze postojanja samo formule in ius koncipirane, obrađeni su primjeri konstrukcije same formule, odnosno različiti temeljni koncepti formule. Slijedi iznošenje vlastitog prijedloga konstrukcije formule actio fiduciae.