Lov na degenerike

Abstract

Polazeći od psihijatrijskog slučaja Miloša Krpana, jednog od naših prvih socijalista i anarhista, koji je koncem 19. stoljeća dva puta primljen u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu, radom se pokušava pokazati kako onodobna psihijatrija, sudjelujući u procesu oblikovanja hrvatskog građanskog društva, osim medicinskog znanja, razvija i normalizacijsku moć. Psihijatrija pacificira otpor sustavu tako što ga izmješta u Zavod te ga ondje ispituje, obrađuje, svladava i disciplinira. Istodobno sebi pribavlja znanstveni legitimitet i stječe društveni status proizvodeći kategoriju nenormalnosti te razvijajući tehnike za njezino suzbijanje. Tako preuzima odgovornost za ćudoređe, sigurnost i čistoću društva, a povezujući se sa sudskom praksom postaje nositelj pravne moći. Drugim riječima, osim što nastoji liječiti ludilo, psihijatrija se javlja kao stroj društvene discipline uspostavljajući moderne oblike normalizacijske moći u mladom buržoazijskom kapitalističkom društvu druge polovice 19. stoljeća.