Teorijski i praktični aspekti pravosudne suradnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine u postupcima izručenja vlastitih državljana

Abstract

Institut izručenja najstariji je oblik međunarodne pravne pomoći koji je među državama članicama Europske unije zamijenjen europskim uhidbenim nalogom. U odnosu na treće države kakva je Bosna i Hercegovina izručenje je jedini instrument kojim se omogućava transfer osoba koje se trebaju izručiti zbog vođenja kaznenog postupka, ili izvršenja kazne zatvora, ili zbog druge mjere koja podrazumijeva oduzimanje slobode u državi moliteljici. Radi stalna nastojanja da se osiguraju pravna sigurnost, načelo zakonitosti i vladavina prava, države kao subjekti međunarodnog prava svoje odnose na području ekstradicijskog prava sve više reguliraju potpisivanjem bilateralnih sporazuma kojima žele ostvariti taj cilj. U tom smjeru Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključile su 28. studenog 2012. Ugovor o izručenju koji se s tim datumom počeo privremeno primjenjivati, a stupio je na snagu 6. ožujka 2014. Ugovorom su, između ostalog, ekstenzivnije uređene odredbe o izručenju vlastitih državljana, čime se na određen način odstupilo od tradicionalnog načela neizručenja vlastitih državljana. Autori u radu analiziraju odredbe Ugovora o izručenju s posebnim osvrtom na odredbe o izručenju vlastitih državljana, osobito državljana koji imaju dvojno državljanstvo, što je nerijetko slučaj državljana Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnoge države u Europi i svijetu tradicionalno se snažno protive izručenju vlastitih državljana. Načelo neizručenja vlastitih državljana proizlazi iz suverenosti država i njezinih državljana te obveza koje ih vežu, a osobito nepovjerenja u pravosudne sustave drugih država. Međutim, imajući u vidu da je temeljni cilj izručenja borba protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo ili koje su osuđene za to, tada bi se nepovjerenje kao razlog neizručenja vlastitih državljana trebalo uzeti s velikim oprezom. Da je načelo neizručenja vlastitih državljana u suvremenome kaznenom pravu zastarjelo, potvrđuje još i Konvencija o izručenju između država članica Europske unije navodeći da se izručenje ne smije odbiti s obrazloženjem da je osoba državljanin države moliteljice. Cilj je ovog rada analizom postojećega normativnog okvira i praktičnih primjera (ne)izručenja vlastitih državljana između Hrvatske i Bosne i Hercegovine upozoriti na probleme koji utječu na učinkovitu pravosudnu suradnju tih dviju država te ponuditi stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju vrlo aktualnih pitanja.

European arrest warrant and temporary postponement of surrendering a sought person for serious humanitarian reasons – recent court practice

“…13 U pogledu toga već su na sastanku Europskog vijeća u Tampereu koji je održan 1999. godine doneseni zaključci, među kojima je izričito navedeno kako provedba načela uzajamnog priznavanja odluka u kazneni stvarima pretpostavlja da države članice EU imaju povjerenje u kaznenopravne sustave drugih država članica EU. 14 To povjerenje se temelji na zajedničkoj predanosti država članica EU sukladno načelima slobode, demokracije, poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavini prava. 15 Za razliku od ranijeg oblika izručenja, europski uhidbeni nalog uključuje pet bitnih značajki: 16 − izravnu komunikaciju između pravosudnih tijela država članica EU, − odluku o predaju donose isključivo tijela sudbene vlasti (dakle, bez uplitanja izvršne vlasti), − za 32 taksativno navedena kaznena djela isključena je mogućnost provjere dvostruke kažnjivosti, − omogućena je predaja vlastitih državljana, − propisani su kraći rokovi u postupku izvršenja EUN i predaje tražene osobe.…”

Negotiating the Kin-State Citizenship: The Case of Croats from Herzegovina

“…The insurance policy argument periodically appears in headlines across Croatia and BiH when the prosecuted individuals in one country move to the other country in expectation of a sentence. Those individuals pragmatically use citizenship to avoid justice, despite efforts by Croatia and BiH to circumvent such attempts (Primorac, Buhovac, and Pilić 2020). When this opportunity is used by wealthy, publicly exposed, and well-organized lawbreakers, it usually appears in headlines and, consequently, negatively portrays all dual citizenship holders.…”