Waterfalls, Societies, and Temperaments – Fragmentation and Wholeness in the Lives and Work of David Bohm and Georg Wilhelm Friedrich Hegel

Abstract

U ovom članku analiziram dosad većinski zanemarene društvene i psihologičke korijene filozofije cjelovitosti u Davida Bohma i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Bohmu je Hegel bio najsnažniji filozofijski utjecaj kroz njegov zreo intelektualni život, međutim, kako se dokazuje u članku, Bohmovo nepodnošenje fragmentacije i njegova naklonost prema cjelovitosti, značajno odražena u njegovoj fizici i filozofiji znanosti, ustvari je ostvarenje posebnih društvenih sklonosti i psihologičkih odrednica njegova ranog emocionalnog i intelektualnog razvoja za koji je Hegelova filozofija bio ključni razumski katalizator u kasnijem životu. Društvene sklonosti i psihičke odrednice Bohmova ranog razvoja nadalje se dokazuju kao upečatljivo slične onima koje su mladog Hegela navele na nošenje s pojmom cjelovitosti tijekom njegova života. Ovaj članak također donosi biografske dokaze za Bohmovo cjeloživotno zanimanje za Hegela te analizira stanje učenosti o njegovu hegelijanizmu, prirodi Hegelove filozofije kako se odražava u Bohmovu radu i razloge za nekako neočekivano disciplinarno zanemarenje ključnog utjecaja Hegelove filozofije na Bohmovu filozofiju.