Ishodište je rada u pravomoćnoj oslobađajućoj presudi za ubojstvo Aleksandra Labe 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru. Analiza kvalifikacije djela kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva naspram ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika polazi
od tumačenja pojma ratnog zarobljenika te ocjene o primjenjivosti Ženevskih
konvencija i dopunskih protokola. Pritom se mogu izdvojiti tri moguća pristupa
u sudskoj praksi: (1) ocjena da je u relevantno vrijeme sukob bio
nemeđunarodni, pa je blanketnu normu potrebno dopuniti primjenom zajedničkog
čl. 3. Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola II; (2) ocjena da je sukob
bio međunarodni, pa se primjenjuje Ženevska konvencija III i Dopunski protokol
I ili (3) bez obzira na ocjenu sukoba blanketnu normu dopuniti primjenom
odgovarajućih odredbi Ženevskih konvencija. Slijedi analiza postupaka označenih
kao poticanje na ratni zločin i razmatranje kažnjivosti poticanja u konkretnom
slučaju. Zakonit kazneni postupak imperativ je naspram pravnoj hipokriziji o
nezastarivosti ratnih zločina.