UvodSrce svakog kemijskog procesa je kemijski reaktor u kojem uslijed kemijske reakcije dolazi do konverzije reaktanata u produkte. Ovisno o potrebi za fleksibilnošću ili učinkovito-šću kemijski procesni inženjer pokušat će projektirati pogon za kontinuiranu masovnu proizvodnju velikih količina proizvoda ili šaržnu proizvodnju manjih količina različitih proizvoda, koji će se u slučaju potrebe moći brzo prenamijeniti za novi sintetski put. Želja da ostanu konkurentni na svjetskom tržištu prisiljava inženjere da primijene reaktore sve većih volumena, čime se, iako se naizgled smanjuju troškovi proizvodnje, dovode u pitanje potrebni prijenosi tvari i energije -što onda, naravno, stvara velike probleme u selektivnosti procesa, a time i produktivnosti.Tijekom optimiranja procesa i povećanja selektivnosti procesa traže se optimalni fizikalni i kemijski procesi, ali i fluksovi koji se odvijaju tijekom reakcije. Drugim riječi-ma, nastoji se dovesti reaktante u stehiometrijskom omjeru pri optimalnim uvjetima tlaka i temperature u međusobni kontakt, dok se u isto vrijeme vodi briga o dovođenju topline ili odvođenju suvišne topline, čime se značajno poveća selektivnost reakcije. Idealni reaktori u kojima bi to bilo moguće najviše podsjećaju na mikroreaktore u kojima je idealno čepoliko strujanje i u kojima ne postoje koncentracijski i temperaturni gradijenti, čime se omogućava svakoj molekuli da prođe kroz isti procesni put, a time i osigurava potpuna selektivnost reakcije.U posljednjem stoljeću konstrukcijski materijal koji se najviše upotrebljavao za izradu reaktora je nehrđajući čelik. Čelici s udjelom kroma od 11 % do 30 % nazivaju se nehrđajući čelici, dok se oni s preko 30 % kroma klasificiraju kao toplinski otporne legure.1 Osim kroma, najvažniji legirajući element je nikal, a mogu se dodavati i drugi legirajući elementi kao npr. ugljik, mangan, molibden, niobij, titanij, selenij, silicij i sumpor, ovisno o kakvoj specijalnoj primjeni je riječ. Nehrđajući čelici se primjenjuju za izradu kemijskih reaktora jer pružaju traženu otpornost prema koroziji te time produljuju životni vijek opreme i poveća-vaju sigurnost osoblja, jer osiguravaju traženu čvrstoću i otpornost prema oksidaciji pri povišenim temperaturama te žilavost pri niskim temperaturama, ali i da bi olakšali čišće-nje opreme. Nehrđajući čelik postaje otporan na koroziju (pasiviran) uslijed stvaranja nereaktivnog, čvrsto vezanog, bezbojnog, prozirnog sloja na površini metala. Taj sloj je po sastavu kromov oksid ili adsorbirani film kisika koji se ponaša kao prepreka koja štiti metal od daljnjih napada u različitim okolinama. Taj nevidljivi zaštitni film stvara se tijekom nekoliko minuta ili mjeseci ovisno o vrsti legure, a može se ubrzati ili umjetno izazvati jakim oksidirajućim sredstvom poput dušične kiseline. Umjetno stvaranje zaštitnog filma, tzv. pasivacija, istodobno uklanja neželjene metale ili druge tvari s površine, koje bi mogle kontaminirati površinu nehrđajućeg čelika.1,2 Cilj ovog rada je dati pregled najčešće upotrebljavanih materijala i postup...