Original scientific paper The correction method for pressure coefficient distribution around an airfoil is developed for the purpose of the postprocessing of wind tunnel data, obtained from the model pressure measurements. Pressure coefficient distribution around the airfoil, directly obtained by wind tunnel measurements, is corrected numerically in order to compensate for the interference effects of the wind tunnel test section walls. In this paper, the airfoil NACA0012 is approximated by linear vortex segments, which are then mirrored using sufficient number of images with respect to the ceiling and the floor of the test section, to model the flow pattern around an airfoil in the wind tunnel test section with solid walls. Flow calculations, both with the tunnel wall presence and in the free stream, are then performed. The numerically obtained pressure coefficient difference between these two cases should be superimposed to the pressure coefficient distribution measured in the wind tunnel, for the same nominal airflow parameters and angle of attack, at the corresponding points, resulting in the corrected experimental pressure coefficient distribution. The values of corrections generally increase with the reduction of the wind tunnel test section relative height. The paper is focused on the verification of lift curve slope corrections, where very good agreements have been obtained with several well-known classical correction methods.
Keywords: pressure coefficient; singularity method; vortex distribution; wall interference; wind tunnel corrections
Korekcije rezultata dvodimenzijskih aerotunelskih mjerenja metodom singularitetaIzvorni znanstveni članak Razvijena je metoda za korigiranje raspodjele koeficijenta pritiska oko aeroprofila u cilju obrade rezultata dobivenih mjerenjima pritiska na modelu u aerotunelu. Zbog utjecaja interferencije sa zidovima radnog dijela aerotunela, raspodjela koeficijenta pritiska neposredno dobivena mjerenjima korigira se numerički. U ovom radu, aeroprofil NACA 0012 aproksimiran je linijskim vrtložnim segmentima, koji se preslikavaju kao lik u ogledalu dovoljno puta u odnosu na položaje poda i plafon radnog dijela, da bi se modeliralo strujanje oko aeroprofila u neporoznom radnom dijelu aerotunela. Proračun se zatim vrši kako za slučaj strujanja sa prisustvom zidova, tako i za opstrujavanje u slobodnoj atmosferi. Razlika u numerički određenoj raspodjeli koeficijenata pritiska za ova dva slučaja se u odgovarajućim točkama superponira sa raspodjelom pritisaka izmjerenom u aerotunelu, pri istim nominalnim uslovima strujanja i napadnom uglu, čime se dobija korigirana eksperimentalna raspodjela pritisaka. Koeficijent uzgona se zatim izračunava iz tako korigirane raspodjele koeficijenata pritiska. Vrijednosti korekcija generalno rastu sa smanjenjem relativne visine radnog dijela aerotunela. Rad je fokusiran na verifikaciju faktora korekcije gradijenta uzgona, gdje su vrlo dobra poklapanja dobijena u usporedbi s nekoliko poznatih klasičnih metoda korekcije.