“…Arhitektonsko djelovanje unutar podijeljenih gradova stoga nije moguće temeljiti na uobičajenim planerskim poslovima cjelovitog promišljanja i projektiranja gradskih prostora jer vrlo često ne postoje relevantni urbanistički planovi i jedinstveni zakonodavni okvir. Primjerice, posljednji urbanistički regulacijski plan Mostara napravljen je 1991. godine, dok je novi već dugo u procesu nastajanja, pa se grad planira fragmentirano, s upitnom legalnom potkom [9]. Iako fragmentirani pristup planiranju nije specifično mostarski problem, već slučaj većine gradova u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koji napuštanjem razvijene socijalističke doktrine planiranja u post-socijalističkoj tranziciji nisu razvili učinkovite alate planiranja u novom, neoliberalnom političko-ekonomskom sistemu, etnička podijeljenost mostarski slučaj čini još kompleksnijim [5].…”