Fenomenološke Karakteristike Kriminala Maloletnika U Republici Srbiji – Pretpostavka Za Uspešnu Prevenciju

Abstract

Kriminal maloletnika nesumnjivo i opravdano privlači veliku pažnju naučne i stručne javnosti, kako zbog nekih svojih osnovnih karakteristika, tako i zbog posledica koje može imati. Pored činjenice da je u pitanju populacija koju karakteriše nedovoljna psiho-fizička i socijalna zrelost, poseban značaj proučavanja maloletničke delinkvencije, proizlazi iz činjenice da je reč o najmlađim i najranjivijim članovima društva i da od načina na koji društvo reaguje na njihovo ponašanje u velikoj meri zavisi njihov dalji razvoj, kao i razvoj i budućnost celokupnog društva. Kako prevencija kriminala uopšte, a posebno prevencija kriminala maloletnika čini najvažniji segmet u suprotstavljanju kriminalu u jednom društvu, stvaranje realne slike o njegovim razmerama i osnovnim karakteristikama, isto kao i etiološkim faktorima čini polaznu osnovu za planiranje i organizovanje preventivnih intervencija i postupaka. Važna pretpostavka za adekvatno osmišljene preventivne aktivnosti svakako je utvrđivanje fenomenoloških karakteristika ovog ponašanja, a kako neki autori sasvim opravdano smatraju, uspeh preduzetih preventivnih aktivnosti u velikoj meri zavisi od kvaliteta i analize prikupljenih podataka o tom kriminalu. Nezaobilazan izvor ovih podataka su statističke evidencije koje vode različiti subjekti: od pravosudnih organa - policije, tužilaštva, sudova, preko evidencija službi socijalne zaštite, vaspitnoobrazovnih ustanova, pa sve do naučno-istraživačkih i visokoškolskih ustanova koje se bave proučavanjem ovog fenomena. U ovom radu su analizirani podaci o kriminalu maloletnika na teritoriji Republike Srbije dobijeni na osnovu evidencija Republičkog zavoda za statistiku. Analiza se odnosi na period od 10 god. i obuhvata podatke od 2010 do 2019. god. Cilj rada bio je da se analizom distribucije oblika ponašanja koja čine definiciju kriminala maloletnika dobije pouzdana slika o njegovim najvažnijim fenomenološkim karakteristikama, njegovoj učestalosti, strukturi po polu, vrsti krivičnog dela i dr. kao i njihovim promenama u toku posmatranog perioda.

‘We're still here’: Misrecognition and the quest for dual identification of Roma people

“…To avoid a direct reference to the Serbian ethnic group, we opted for the term Serbian citizen as a reference to the shared superordinate category, but nonetheless, we may have been unable to capture the different interactions between people's sub‐ and superordinate identities in the Serbian context. For example, Hungarian Roma living in Serbia can use Hungarian as the superordinate category of identification, while maintaining an identity as citizens of Serbia (Radovanović & Knežević, 2014). Even so, within these two contexts, we identified obstacles to dual identification, which highlight a severe social problem, considering that Roma people have lived in these countries for centuries, they do not have a homeland other than their countries of citizenship, yet they do not identify with the nation when these negative experiences are frequent.…”

“…The Roma group is culturally, linguistically and socio‐economically heterogeneous, and their situation and level of integration vary to some extent from country to country (Marushiakova & Popov, 2004). In the three countries where we conducted the study, the estimated Roma population is between 5 and 10% (for Hungary: Pásztor & Pénzes, 2013, Romania: Rughiniş, 2010, Serbia: Radovanović & Knežević, 2014); however, there are no accurate estimations, as Roma people under‐declare their ethnicity in national censuses. Under‐declaration itself points to the difficulties of assuming a dual or a Roma identity within these historically hostile national contexts (see Kende et al, 2021; Rostas, 2019).…”

“…A large proportion of the Roma population lives in extremely poor conditions, often in segregated communities within major cities. More than 70% of the Roma are unemployed or have only temporary jobs (Radovanović & Knežević, 2014). Less than 50% finished primary school, and only 0.6% have a university degree (Sokolovska & Jarić, 2014).…”