Javno mnijenje punoljetnih građana Republike Hrvatske prema pristupima djeci s teškoćama u razvoju

Abstract

Istraživanja stajališta društvene zajednice prema pristupima djeci s teškoćama u razvoju preduvjet su društvenih promjena u smjeru ravnopravnosti. Stoga se ovim istraživanjem nastojala utvrditi razina slaganja građana Republike Hrvatske s tvrdnjama vezanim uz prevalentne modele pristupa djeci s teškoćama u razvoju i aktivnosti koje proizlaze iz određenih modela te moguće razlike s obzirom na sociodemografske karakteristike. Pritom su korištena tri modela pristupa djeci s teškoćama u razvoju: model samilosti, medicinski model i društveni model ljudskih prava (model koji integrira osnovne odrednice društvenog modela i modela ljudskih prava). Istraživanje je provedeno metodom telefonske ankete te je obuhvatilo reprezentativan uzorak punoljetnog stanovništva Hrvatske (N=600). Rezultati su ukazali na visoko slaganje sudionika sa svim tvrdnjama, što s obzirom na nizak odaziv sudionika (oko 20%) zasigurno dijelom proizlazi iz autoselekcije ispitanika i socijalne poželjnosti odgovora na postavljena pitanja. Unatoč ograničenjima, među kojima treba spomenuti i samu metodu telefonskog anketiranja koja ne dopušta obuhvatne operacionalizacije, rezultati provedenog istraživanja ukazuju da se građani Hrvatske najviše slažu s tvrdnjom koja podržava društveni model ljudskih prava, čemu u prilog ide i podatak da slaganje s ovom tvrdnjom ne varira s obzirom na sociodemografske karakteristike. Suprotno tome, rezultati ukazuju na značajnu ulogu roda, dobi, razine obrazovanja i roditeljstva u slaganju s tvrdnjama koje podržavaju model samilosti i medicinski model. Rad prikazuje i podatke o mnijenju građana Hrvatske prema aktivnostima usmjerenima na djecu s teškoćama u razvoju, koje također varira s obzirom na sociodemografske karakteristike te raspravu o teorijskim i praktičnim implikacijama dobivenih rezultata.