Bioarheološke analize su tijekom posljednja dva desetljeća postale standardnim dijelom znanstvenih analiza arheoloških nalazišta na prostoru Hrvatske. Nažalost, raniji istraživači, posebice sve do pred kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, ljudske su kosturne ostatke u najboljem slučaju skupili i pohranili u depoe te u većini slučajeva nedostaju podaci o cjelinama, kontekstu nalaza i dr., što danas znatno otežava mogućnost znanstvenih analiza. Tek su u rijetkim slučajevima na materijalu provedene antropološke analize nalaza (za detaljniji pregled bioarheoloških istraživanja na području Hrvatske vidi Rajić Šikanjić 2005.). Nadalje, bioarheolozi ponekad u terenskim dnevnicima, ili objavama istraživanja nalaze podatke u kojima se spominju i koštani ostaci, da bi nakon toga ustanovili da su oni tijekom godina netragom nestali. Srećom, stav suvremenih arheologa prema antropološkoj građi danas je drugačiji i pokazuje svijest o tome da nam ljudski ostaci (kao i ostale vrste biološke i druge građe iz arheološkog konteksta) mogu pružiti vrijedne podatke u interpretaciji minulih događaja, načina života, socijalne strukture, odnosa u zajednici, zdravstvenog stanja i dr. Nadalje, sve su češće i analize koje osim standardnih bioarheoloških metoda i tehnika, koriste i suvremena pomagala, metode i tehnike drugih znanosti-poput radiologije, kemijskih i genetičkih/genomičkih analiza i dr. Sve to je rezultiralo mnogim novim spoznajama i novim uvidima u prošlost.