Ispit savjesti zauzima jedinstveno mjesto u Ujevićevu opusu. On je razdjelna točka njegove biografije, tvorbeno načelo njegove poetike. U njemu se autor iskušava u vježbi samopromatranja i samoanalize bez utvrđenog reda i plana, u mediju koji nema fiksirano uporište. Ispit savjesti je traženje koherencije, traženje izraza, svođenje računa. Otud i njegova razgranata struktura koju će teorija teško precizirati, smještajući ga u kontekst hibridne literature, na razmeđu gdje se susreću ispovijed, esej, autobiografija, lirika i mistika. Ovaj rad iz navedenoga čvorišta razvija dvije linije rasprave koje se u konačnici spajaju u Ujevićevu eseju. Na jednoj strani razmatrat će se poteškoće u odnosima posredovanja između subjekta i svijeta, a na drugoj će se ukazivati na prijeporna mjesta Ispita savjesti. U daljnjem praćenju dviju linija uočit će se povijesni/krizni/kritički status načela modernoga samoodređenja, ali i neprikosnoven način na koji se on prelama u Ujevićevoj ispitivačkoj prozi. Tako će se moderni subjekt u ispitu savjesti trostruko eksponirati: kao dokument vremena, kao dokument krize i kao dokument kritike.