Communication among physicians requires a commonly accepted classification of diseases, which make it possible for them to undertake action that might prevent or control them. The psychiatric classifications, with over 300 different psychiatric disorders listed, are providing clinicians throughout the world with a free and accessible classification system that can be used with relative ease by mental health clinicians and scientists. However, such a classification will neither be used nor useful to other stakeholders, for example judges, policemen, patients family members, public health authorities, etc. All of them deal with the same diseases but from a different perspective. They will all develop their classifications of diseases, in harmony with the actions which they will have to take. This paper will attempt to make it clear that classifications -of objects, of concepts and of all other items with which we have to deal -will depend on their users. Understanding what classifications and diagnostic terms are used by others who see mentally ill people, will enable physicians to communicate with them and to create alliances, which will make it possible to provide adequate help to those who are ill, as well as their families, general population and all these who could influence the government to search for the best ways of implementing health care policies.
Key words:Diagnosis, Classification, Mental Health, Psychiatry Sartorius N. How many categories in a classification of psychiatric disorders do we need?. MedPodml 2017, 68(2):1-7Medicinski podmladak / Medical Youth 2 SAŽETAK U međusobnoj komunikaciji lekara nužno je da postoji zajednički sistem klasifikovanja bolesti, na osnovu čega se preduzimaju odgovarajuće aktivnosti radi njihovog sprečavanja ili lečenja. Psihijatrijska klasifikacija, sa preko 300 postojećih dijagnoza, obezbeđuje kliničarima širom sveta slobodnu i dostupnu platformu koja je laka za primenu i, kao takva, služi svima koji se bave lečenjem ili proučavanjem mentalnih poremećaja. Takve klasifikacije će teško, međutim, koristiti ostalima, koji neretko imaju kontakt sa osobama sa mentalnim smetnjama, a nisu medicinari (na primer sudijama, policajcima, članovima porodica obolelih, različitim telima zaduženim za zdravstvenu zaštitu i slično) i koji u situacijama kada imaju kontakt sa mentalnim poremećajima njima pristupaju iz sasvim različitih pozicija u odnosu na zdravstvene radnike. Svaka od pomenutih grupa imaće potrebu da razvije svoju klasifikaciju bolesti, a ta klasifikacija biće, pre svega, uslovljena postupcima koje će oni morati da preduzimaju. Namera ovog rada je pojašnjenje činjenice da klasifikovanje objekata, koncepata i svega onoga što zahteva delovanje zavisi od pozicije iz koje je potrebno delovati. Kada se bude razumelo kako klasifikaciju i terminologiju dijagnoza razumeju i koriste svi oni koji na određeni način imaju kontakt sa osobama sa mentalnim smetnjama, lekarima će se značajno olakšati komunikacija. Kvalitetna komunikacija je neophodna da bi se uspostavila terapijs...