Pravo Na Samoopredjeljenje U Međunarodnom Pravu

Abstract

Od svog nastanka, pravo na samoopredjeljenje je podložno različitim tumačenjima i neopravdanom reduciranju, te dovođenju u isključivu vezu sa secesijom. Historijat i razvoj prava na samoopredjeljenje ima zanimljivu putanju. Posebno je zanimljivo pitanje postojanja ili nedostatka konsenzusa oko bitnih elemenata prava na samoopredjeljenje, kao norme međunarodnog prava, počevši od pitanja nosioca tog prava, pa do širine i sadržaja prava na samoopredjeljenje. Također, od bitnog značaja je i sagledavanje različitih modaliteta korištenja prava na samoopredjeljenje, kao što su „interno“, „eksterno“ i tzv. „remedijalno“ samoopredjeljenje, te njihove prihvatljivosti u međunarodnom pravu. Prvenstveni cilj ovog rada je analiza položaja koji pravo na samoopredjeljenje ima u međunarodnom pravu, u kontekstu izvora međunarodnog prava, kao što su konvencije, deklaracije, odluke međunarodnih sudova i drugih tijela. Pravo na samoopredjeljenje i princip teritorijalnog integriteta država, te princip nemješanja u unutrašnje poslove drugih država redovno se navode kao međusobno kontradiktorni principi međunarodnog prava, međutim, nakon bližeg uvida, saznajemo da modalitet korištenja prava na samoopredjeljenje koji je u skladu sa drugim principima međunarodnog prava itekako postoji. Ne koncu, bitno je napraviti i refleksiju pitanja prava na samoopredjeljenje na ustavnopravno uređenje Bosne i Hercegovine, u kontekstu političkih konotacija, u čije svrhe se poziva na pravo na samoopredjeljenje.