“…Ono što je neupitno zajedničko svim putopiscima jeste činjenica njihovog subjektivnog doživljaja. Svaki je putopis, po definiciji žanra, subjektivne prirode, neovisno o motivima, vremenu ili okolnostima 1 Izdvojit ćemo neke jedinice sa sadržajima vezanim za period romantizma: Mažuranić, M., 1842;Mažuranić, I., 1941;Evans, 1965;Evans, 1967;Giljferding, 1972;Irijart, 1981;Šamić, 1981;Pederin, 1982;Hadžiselimović, 1989;Hadžiselimović, 1991;Todorova, 1999;Džambo, 2002;Michel, 2006;Irbi, Mekenzi, 2016;Radušić, 2019;Jabłonowski, 2021 i dr. u kojima je nastajao. Budući da su jezička djelatnost i historijsko pamćenje uzajamni psihološki procesi, raznolik strateški karakter putopisnog diskursa kroz istraživanja pokazuje kako poznati kulturni obrasci znaju često zavarati svojim anahronim, stereotipnim i uprošćenim sadržajima.…”