The aim of the study was to test whether the correlation between parental behaviors in the context of adolescent disclosure and adolescents’ self-reported disclosure could be explained by fulfillment of adolescents’ basic psychological needs within their relationships with mothers and fathers. The cross-sectional data were collected from a representative sample of 1,074 seventh graders in Croatia. Parental facilitating behaviors (initiating conversation, support and respectful guidance) and some of the inhibiting behaviors (unavailability, punishment) were shown to be indirectly associated with adolescents’ disclosure through the perceptions of their needs satisfaction. The assumption about the unique contribution of the need-for-relatedness satisfaction in mediating the link between parental behaviors and disclosure was consistently supported, whereas the specific contribution of the need-for-autonomy was apparent only in data about mothers, but not fathers. The results are equivalent for routine disclosure and self-disclosure, suggesting that the processes through which parents facilitate or inhibit both are rather comparable.

No abstract

European families have been undergoing changes in power relations among the family members, including democratization of relations between parents and children. These processes were facilitated by the implementation of the UN Convention on the Rights of the Child (1989) Rev. soc. polit., god. 23, br. 3, str. 399-421, Zagreb 2016. Pećnik N., Matić J., Tokić Milaković A.:

Osim u klasične oblike nasilja (fizičko, verbalno, relacijsko, seksualno, ekonomsko i kulturalno), djeca su u novije vrijeme uključena u nasilnička ponašanja posredstvom elektroničkih medija. Ovaj rad donosi pregled literature koja se bavi nasiljem među djecom, s ciljem utvrđivanja sličnosti i specifičnosti elektroničkog nasilja u odnosu na klasične oblike. Sličnosti ovih oblika nasilničkog ponašanja među djecom se prvenstveno manifestiraju u preklapanju ključnih elemenata definicije zlostavljanja među djecom te povezanosti između činjenja elektroničkog i klasičnih oblika nasilja, odnosno povezanosti između doživljavanja obaju oblika nasilja. S druge strane, postoje stajališta da je elektroničko nasilje specifična pojava koja se od klasičnog nasilja među djecom razlikuje prema obilježjima ključnih elemenata definicije nasilničkog ponašanja, anonimnosti «počinitelja» nasilja, širine publike te visokoj dostupnosti nasilnih sadržaja u svakom trenutku. Također, u radu se uspoređuju čimbenici rizika i zaštite (na individualnoj, obiteljskoj, školskoj i vršnjačkoj razini) za uključenost djece u klasično i elektroničko nasilje. Iako je pojavnost elektroničkog nasilja u svijetu i u Hrvatskoj još uvijek znatno niža od klasičnih oblika nasilja, zbog utvrđenih specifičnosti elektroničkog nasilja, važno je da aktualni programi prevencije nasilja među djecom implementiraju i određene aktivnosti ciljano usmjerene na smanjivanje elektroničkog nasilja među djecom.