No abstract

Medonosne pčele stalno reguliraju prehrambene potrebe zajednice i prilagođavaju metaboličke aktivnosti prema pašnim prilikama i uspješnosti u skupljanju hrane. Postoji velika ovisnost između dostupnosti biljaka u fazi cvatnje i potreba za hranjivima poput nektara i peluda, a koja su nužna za pravilan razvoj i za preživljavanje zajednice. U bespašnim razdobljima i tijekom promjenjivih vremenskih uvjeta pčelinja matica smanjuje količinu jaja položenih u stanice saća, pčele hraniteljice selektivno hrane i njeguju mlađe leglo i oblikuju jačinu zajednice na osnovi količina pohranjenih zaliha hrane u košnici te u njihovim tjelesnim rezervama. Za pripremu i omogućavanje razvoja jake populacije mladih pčela radilica u proljeće koje su spremne za iskorištavanje glavnih medonosnih paša, vrlo je važno da pčelar redovito pregledava pčelinju zajednicu te prati količinu pohranjenih rezervi hrane u košnici i prema potrebama prihranjuje zajednicu dodatnom hranom. Nakon vrcanja meda iz košnica, zajednice uobičajeno trebaju dodatnu zamjensku hranu poput šećernog sirupa kako bi se održala njihova dobra kondicija i da bi matica nastavila s polaganjem jaja. Međutim, duža bespašna razdoblja kao i nepredvidive klimatske promjene, velike poljoprivredne površine pod monokulturnim usjevima i nagle promjene u okolišnim uvjetima znatno povećavaju status pothranjenosti pčelinjih zajednica, a ona se često nastavlja u ireverzibilno gladovanje te njihovo ugibanje. Zdravlje pčelinje zajednice je osnova za stalnu dostupnost i dostatnost zaliha peluda u košnici, od proljeća do zime. Dostupnost nektara i peluda u prirodi je različita tijekom pčelarske sezone i često je nepredvidiva. Neizbježno, pčelinja zajednica je osjetljiva i prijemljiva za infekcije nizom patogenih uzročnika bolesti kao i invazija nametnicima i štetnicima. Interakcije među patogenim uzročnicima bolesti (Nosema spp., Varroa destructor, virusi, bakterije i gljive), kao i niska prehrambena vrijednost peluda u nedostatnim količinama u zahvaćenim zajednicama bez iznimke iscrpljuje populaciju pčela i smanjuje mogućnost za preživaljavanje zime. Zato je ključno poznavati razloge prehrambenog stresa zajednica i implementacijom dobre pčelarske prakse nastojati pravodobno spriječiti gladovanje i svesti zimske gubitke na najmanju moguću mjeru.