ABSTRACT Uvod: Karcinom glave i vrata čini 3-5 % svih malignih oboljenja, koji je većinom zastupljen kod muškaraca. Napretkom radioterapije omogućen je optimalniji pristup u liječenju karcinoma glave i vrata, sa poboljšanim ishodom liječenja. Primjena savremenih imidžing tehnika u verifikaciji preciznosti tretmana znatno je promijenila tok radioterapije u liječenju malignih bolesti u smislu eskalacije doze na ciljni volumen uz veću poštedu zdravih struktura. Svrha rada je dokazati značaj i ulogu slikovne verifikacije CBCT imidžing metodom u preciznosti liječenja i kontroli tumora tokom tretmana. Materijal i metode: Istraživanje je provedeno prospektivno u trajanju od 6 mjeseci, na Klinici za onkologiju, Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. U studiju je uključeno 30 pacijenata sa karcinomom glave i vrata, kod kojih je primjenom slikovne verifikacije CBCT-om uočen gubitak tjelesne težine ili promjena ciljnog volumena. Pacijenti su zračeni VMAT tehnikom na linearnom akceleratoru TrueBeam. Rezultati: Rezultati istraživanja su pokazali da je većina pacijenata bila muškog spola (19), starije životne dobi, sa karcinom larinksa koji je bio prisutan u čak 11 ispitanika. Jači nusefekti bili su prisutni samo kod 3,33% pacijenata, a najzastupljenije neželjene reakcije bile su blaga promuklost, suhoća usta, zamor, otežano gutanje. Od ukupnog broja pacijenata, kod 16 pacijenata uočeno je smanjenje volumena targeta koji je inicijalno prosječno iznosio 80,16 cm3, dok je nakon prosječno 18 frakcija zračenja iznosio 77,58 cm3, što je sigifikanto statistički dokazano (p= 0,007). Utvrđeno je smanjenje volumena lijeve parotidne žlijezde nakon reskeniranja u odnosu na inicijalnu vrijednost (17.37±7.55/16.93±7.06 cm3). Kod svih pacijenata na CBCT volumetrijskim slikama uočen je gubitak tjelesne težine. Zaključak: Radioterapija karcinoma glave i vrata jedan je od učinkovitih modaliteta liječenja, koji moće biti praćen određenim neželjenim reakcijama. Primjena IGRT-a na osnovu kompjuterizirane tomografije konusnog snopa (CBCT), uveliko doprinosi peciznoj isporuci propisane doze zračenja, uz smanjenu toksičnost tretmana. Volumetrijski prikaz anatomskih struktura CBCT metodom, omogućio je da se promijeni tok kursa radioterapije u smislu prilagođavanja PTV margina u toku tretmana, odnosno primjenu adaptivne radioterapije.

Moždani udar ili cerebrovaskularni inzult (CVI) je u današnje vrijeme jedan od glavnih uzroka smrtnosti i invaliditeta u svijetu. Veoma značajnu ulogu u dijagnostici CVI-a zauzima magnetna rezonanca (MR), koja se ogleda u mogućnosti klasifikacije i otkrivanju patofiziologije kako bi se pravovremeno i brzo postupilo sa terapijskim tretmanom ukoliko je došlo do pojave CVI-a. Ciljevi: Uporediti kvalitet prikaza CVI-a  između T2 FLAIR i T2 sekvence, utvrditi utjecaj lokalizacije CVI-a na intenzitet signala, utvrditi utjecaj vremena  pojave CVI-a na intenzitet signala. Utvrditi smo kategorije pacijenata kod kojih najčešće nastaje CVI, kao i korelaciju između uputne i definitivne dijagnoze. Metode istraživanja: Istraživanje je dizajnirano kao retrospektivna deskriptivna studija. Rad je realiziran u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, na Klinici za radiologiju. U studiju je uključeno 50 pacijenata kod kojih MR nalaz ukazuje na prisustvo CVI-a. Ispitivanje je obavljeno na MRI jedinicama jačine 1.5 i 3.0 T. Rezultati: Od ukupnog broja pacijenata 50 (100%), 32 su muškog pola (64%), a 18 (36%) ženskog pola. CVI je najčešće bio prisutan kod pacijenata muškog pola u grupi od 61-70 godine, dok je kod pacijenata ženskog pola najčešće bio prisutan u grupi od 71-80 godine. 52% pacijenata je imalo jedan od faktora rizika za nastanka CVI-a, HTA je bila prisutna kod 28% pacijenata a DM kod 22% pacijenata. T2 FLAIR sekvenca je imala veće vrijednosti intenziteta signala na lateralnom rubu CVI-a, dok je T2 sekvenca imala veće vrijednosti u centru i prednjem rubu CVI-a.  T2 FLAIR sekvenca je imala veći intenzitet signala na lokacijama: thalamus, mesencephalon, okcipitalno kortikalno subkortikalno i  područje kapsule interne. T2 sekvenca je imala veći intenzitet signala lokacijama: medula oblongata, parieto okcipitalno kortikalno subkortikalno, frontoparietalno paraventrikularno, parietalno kortikalno subkortikalno, frontoparietalno kortikalno subkortikalno, cerebelum i pons. Najčešća uputna  dijagnoza je bila CVI. Zaključak: T2 FLAIR sekvenca je senzitivnija kod prikaza akutnog i subakutnog CVI-a. T2 sekvenca je senzitivnija kod prikaza hroničnog CVI-a, čime radna hipoteza u ovom slučaju nije u potpunosti dokazana.

Uvod: Radioterapija je kompleksna disciplina koja uključuje širok spektarstanja izazvanih malignim oboljenjima, organizacionu kompleksnost i upotrebu naprednih tehnoloških rješenja u terapiji, te ima veliki potencijal za razvoj incidenata.Incidenti, u zavisnosti od stepena ozbiljnosti, mogu kompromitirati efekat radioterapije, dovesti do izostanka kontrole bolesti i njenog recidiva ili pojave ranih i kasnih komplikacija na zdravim organima u smislu radiotoksičnosti. Ozbiljni incidenti u radioterapiji su rijetki, ali kada se dese, njihove posljedice mogu biti značajno oštećenje zdravlja ili smrt. Incidenti nisu posljedica slučajnog toka događaja, niti koincidencije koja će se teško ponoviti. Pojava incidenata ima svoje zakonitosi i posljedica je sistemskih postavki, uslova i procesa. Cilj ovog istraživanja je procijeniti mogućnost upotrebe elektronskog sistema za prijavljivanje incidenata u upravljanju rizikom u radioterapiji. Metode: Za potrebe istraživanja razvijen je elektronski sistem za prijavljivanje incidentata u formi strukturiranog kompjuterskog intervjua prema ROSEIS metodologiji. Na osnovu informacija prikupljenih pomoću sistema napravljena je taksonomija incidenata prema: vrsti, mjestu i načinu nastanka, načinu detekcije, uzroku nastanka i faktorima doprinosa, dozimetrijskom i kliničkom značaju, te ozbiljnosti posljedica. Procjena rizika je napravljena upotrebom Risk Matrix metode. Rezultati: U rezultatima su prikazani najčešći uzroci nastanka i faktori promocije incidenata u radioterapiji, kao i njihova povezanost sa faktorima radnog okruženja, organizacije i upravljanja, finanasijskim i ljudskim resursima, radnim opterećenjem, radioterapijskim uređajima, softverom i tehnološkom kompleksnošću tretmana.Predložene su korektivne i preventivne mjere, te data procjena njihove efektivnosti na poboljšanje detekcije, redukciju vjerovatnoće pojave incidenata i redukciju njihove magnitude. Zaključci: Rezultati istraživanja pokazuju da su informacije prikupljene pomoću elektronskog sistema za prijavljivanje incidenata dobar prerekvizit za razvoj sistema upravljanja rizikom koji omogućava identifikaciju i klasifikaciju najznačajnijih faktora rizika u radioterapiji, kao i utvrđivanje specifičnih preventivnih i korektivnih akcija s ciljem prevencije pojave incidenata i redukciju ozbiljnosti njihovih neželjenih efekata.

Već nekoliko decenija, rak pluća najčešći je uzrok oboljevanja i umiranja od malignih tumora širom svijeta. Kako u svijetu tako i u BiH maligne neoplazme danas su visoko rangirane na listi vodećih uzroka smrti u gdje najveći udio u ukupnom broju čine maligne neoplazme bronha i pluća. Karcinom pluća, histološki gledano može se opisati kao bolest, koja ima mnogo podvrsta, te svaka od njih zahtjeva specifičan oblik terapije. Jedna od najprovjerenijih metoda u liječenju raka pluća je radioterapija. Razvoj informatičkih tehnologija doprinio je napretku medicine kao znanstvene grane, posebno u području radioterapije gdje je tehnološki napredak omogućio poboljšanje preciznosti prilikom zračenja malignih tkiva uz bolju kontrolu okolnog zdravog tkiva. Prilagodba radioterapije respiratornim pokretima oduvijek je bila glavna briga u radioterapiji karcinoma grudnog koša. Pokreti prilikom disanja ne utiču samo na pozicioniranje pacijenta tijekom provođenja terapije, već i na pogreške u procesu planiranja liječenja. Kako bi se riješio ovaj problem i reducirala pojava grešaka, već 1990.–ih godina predlaže se upotreba tehnike respiratornog gatinga. 4D – CT kao opcija je poželjan za procjenu tumorske kretnje i individualiziranje ciljnog volumena i njegovih margina. Dimenzija vremena zajedno sa CT-om čini savršenu 4D tehniku koja minimizira utjecaj respiracijskog kretanja tumora i omogućuje lakše ocrtavanje istog. Korist i rasprostranjenost primjene respiratornog gatinga predstavlja prioritet za poboljšanje kvalitete i rezultata radioterapije. Postizanje lokalne kontrole tumora zahtijeva razumijevanje i uključivanje pokreta tumora u simulaciji, planiranju i isporuci tretmana, što dovodi do višestrukih mogućnosti praćenja kretnji targeta. Tehnike respiratornog gajtinga koriste vanjske uređaje za predviđanje faze ciklusa disanja dok pacijent slobodno diše i omogućava isporuku doze samo u određenim fazama disanja. Isporuka snopa zračenja tehnikom respiratornog gatinga namijenjena je kako bi se ograničila ozračenost tumora koji se kreće tokom disanja, na odabrane dijelove respiratornog ciklusa i na taj način omogućava eskalaciju doze i smanjenje doze na rizične organe. Praćenje respiratornog ciklusa zajedno sa četverodimenzionalnim planiranjem pruža opcije kao što su ozračivanje integrisanog tumorskog volumena uz mogućnost aplikovanja zračenja u trenucima udisaja ili izdisaja. Brojna istraživanja predstavljaju tehniku respiratornog gatinga značajnim izazovom, ali i optimalnom tehnikom za liječenje karcinoma pluća uz znatno smanjenje nuspojava i komplikacija radioterapijskog tretmana.