U radu se nastoji pojasniti pojam kompetencija i sagledati kompetencije iz različitih pristupa koji su dominirali na tom području tijekom njihova razvoja. Različiti pristupi doprinijeli su utemeljenju kompetencija kao multidimenzionalom konstruktu koji se sastoji od niza povezanih dimenzija, kognitivne, funkcionalne, osobne i vrijednosti. Takvo polazište nužno je u razmatranju kompetencija odgajatelja dječjih domova obzirom na kompleksnost područja i posla kojim se ti stručnjaci bave, iako njihova uloga i značaj nisu u znanstvenim krugovima dovoljno prepoznati. Rasprave o tome je li to tek zanimanje ili profesija traju, no još nisu dobile epilog. Odgajatelji u dječjim domovima mogu biti profesionalci različitoga formalnog obrazovanja poput edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, socijalnoga rada, psihologije, pedagogije, logopedije, kako studij za ovo zanimanje ne postoji. Kompetencije odgajatelja sagledane su iz perspektive odgovornosti odgajatelja i umreženosti u rad, potom kroz generičke kompetencije, odnosno šira specifična područaja rada odgajatelja te temeljne principe rada. Sagledavaju se i osobne kompetencije te je naznačena nužnost refleksije profesionalne prakse. Posljednje poglavlje sagledava kompetencije u kontekstu pandemije Covid-19. Uočavajući poteškoće povezane s kompetencijama odgajatelja nužno se nameće potreba osiguravanja kontinuiranoga stručnog usavršavanja i daljnjega razvoja baznih znanja odgajatelja kao stručnjaka koji rade s djecom i mladima u dječjim domovima.

1Centar za pružanje usluga u zajednici Svitanje, Koprivnica INSTITUCIONALIZACIJAI DEINSTITUCIONALI-ZACIJA USTANOVA ZA DJECU BEZ ODGOVARAJUĆE RODITELJSKE SKRBI SažetaKInstitucionalizacija djece tijekom čitavog 20. stoljeća dominantan je oblik skrbi za djecu na području Republike Hrvatske i Europe. U radu se razmatraju glavni razlozi, koji su često povezani i višestruki i ishodi institucionalizacije djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kao i proces deinstitucionalizacije. Premda je svrha institucionalizacije bila zaštita djece i mladih, institucionalni uvjeti nisu pogodovali svestranom razvoju njegovih korisnika. Štoviše, u institucijama krše se prava djece već samim smještajem u instituciju, a potom i načinom života i kulturom institucije. Suočeni s lošim ishodima razvoja djece koja su smještena u institucije, zapadna Europa već 50-ih godina 20. stoljeća počinje s traženjem i razvijanjem alternativnih oblika skrbi. Taj proces poznat je pod nazivom deinstitucionalizacija. On počiva na paradigmi dječjih prava. Svako dijete ima pravo živjeti u obitelji te mu kao stranka Konvencije 1 Irena Sovar, diplomirani učitelj,