U radu se prikazuju nazivi za slikovnicu u rječnicima hrvatskoga jezika od pojave prvoga prijevoda njemačkoga pojma „Bilderbuch“ sredinom devetnaestoga stoljeća. Nastoji se rekonstruirati put kojim su se kretali prijevodi toga njemačkoga termina i prisutnost pojedinoga naziva u tadašnjoj Hrvatskoj. Uvidom u onodobne hrvatsko-njemačke rječnike uspostavljaju se vremenske odrednice prve pojave toga nazivka i njegovih hrvatskih istovrijednica.

U radu se razmatraju dnevnički zapisi dviju hrvatskih autorica, Dragojle Jarnević (1812. – 1875.) i Ivane Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) te autobiografski roman Fališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi, Mani Gotovac (1939. – 2019.). Navedena djela svojim poetičkim obilježjima, u širokom smislu riječi, slijede matricu ženskog pisma, nerijetko obilježenog iskustvom traume. Trauma se često manifestira autodestruktivnošću književnog subjekta iskazanom na dvama načinima: specifičnom uporabom jezičnih elemenata i/ili, na sadržajnoj razini teksta, eksplicitnim govorom književnog subjekta o vlastitim autodestruktivnim porivima, potaknutima nemogućnošću uspostavljanja zadovoljavajućeg odnosa s važećim društvenim paradigmama – obuhvatit ćemo ih simbolično nazivom ‘autoriteti’. Uz pretežno subverzivan odnos prema autoritetima, što rezultira autodestruktivnošću književnog subjekta, uočljiv je u Jarnević i Brlić-Mažuranić, obrnuto recipročan odnos između dinamike izražavanja autodestruktivnog i uvažavanja metafizičkog kao jednog oblika autoriteta. Kod Gotovac je odnos prema metafizičkom drukčiji u odnosu na njezine prethodnice, riječ je o svojevrsnom modelu »doživljaja vjere u nevjeri« (Šimundža). Cilj je rada: (1) razmotriti različite manifestacije autodestruktivnoga u književnih subjekata, (2) razmotriti odnos autodestruktivnog i metafizičkog te (3) otvoriti mogućnost drukčijeg iščitavanja subverzivnog elementa ženskog pisma razmatranjem pitanja može li se subverzivan odnos prema autoritetima promatrati kao latentna tendencija prema uspostavljanju dijaloga s njima.

U nekoliko Araličinih književnih djela (pripovijetki i romana) razmatra se uporaba pilatovskoga motiva. Taj se motiv promatra i unutar usmenoknjiževne tradicije kao supstrata koji je u velikoj mjeri zastupljen u ukupnome Araličinu stvaralaštvu. Dok se u usmenoknjiževnim oblicima Poncije Pilat uvelike ne udaljava od biblijske slike, potvrđujući tako kolektiv kao intertekstualni prijenosnik nepodložan znatnim idejnim intervencijama u odnosu na izvorni tekst, različitim intertekstualnim tehnikama Aralica izgrađuje vlastiti odnos prema pilatovskome motivu. Uz najčešći pristup u umjetničkoj književnosti koji Poncija Pilata oblikuje kao zaseban književni lik, individualizirajući ga i često mijenjajući njegovu biblijsku poziciju, Aralica se koristi drugačijim postupkom tvorbe lika, što posljedično utječe i na njegovu intertekstualnu funkciju. Temeljnu biblijsku poziciju prototipskoga karaktera Aralica nadograđuje nizom značenja. Mrežom postavljenih značenja traži odgovor na pitanje odnosa osobne i kolektivne odgovornosti. Naslonjen djelomič- no na koncepciju povijesti definiranu vlastitim povijesnim romanima (iako sva analizirana djela nisu pisana u tome ključu), prije svega na povijest kao (ne)plodno pamćenje, opredjeljuje se, iako ne uvijek jasno, za osobnu odgovornost kao (mogući) ispravan put za oblikovanje kolektivne odgovornosti.

The aim of the study is to clarify how a younger school-aged child perceives literary heroes who represent prosocial literary role models, and thus provide evidence for the positive trace of prosocial literary role models in the (prosocial) development of the child reader. The research was conducted on a sample of 24 participants (average age 9.04 years) using research methods such as product content analysis, projective interview and writing techniques. Empirical research gave a positive clue, which the specific literary text with the prosocial literary role model “printed” into the notion of prosociality in the child. The prosocial literary role model may perhaps therefore be used in education as an effective tool in the (prosocial) upbringing of the child of younger school age.

The aim of this paper is to reflect on some of the current trends in Portuguese illustration for children, focusing on an intertextual reading of the picturebooks written and illustrated by Manuela Bacelar, as a precursor in the creation of this kind of book in Portugal. Based on the discursive interdependence of text and illustrations, stylistic and technical-narrative procedures are observed, in necessary articulation with the visual/graphic and material/peritextual aspects. The potential of these aspects is highlighted in the composition of the work and in the construction of its multiple semiosis. The interdependence of text and illustrations poses specific requirements in the process of reading and has an impact on the formation of competent and autonomous readers. Relying on modern literary currents to be found in a postmodernist aesthetic, this paper examines the corpus, from both a technical and compositional point of view, seeking to investigate some of the traits and formal rhetorical, stylistic and thematic resources that distinguish the work of this awarded artist.