It is well known that all educational policies promote inclusion as the major idea in a contemporary system of education. Inclusive education allows children with and without disabilities to attend the same age-appropriate classes at their local school, with additional, individually tailored support if needed. However, large equity gaps in education access and outcomes still exist between groups of children, because some marginalized groups of children experience shockingly low rates of access and learning. Children with disabilities are still faced with a lot of challenges in realizing their right to education and they are one of the most marginalized and excluded groups in education. The Croatian laws clearly indicate that disabled children have the right to an inclusive education and that schools have to provide conditions which lead to successful education of all children. A question arises, however, regarding the level at which the Law is implemented in educational practice, due to the fact that it is unknown whether the conditions for its proper implementation exist in Croatian schools. Some results of the research which was conducted in the frame of the project “Evidence-based early educational interventions” are presented in this paper. The main goals of the research are (1) to determine areas in which students with disabilities need additional support and (2) to analyse differences in the perceived inclusive dimension of the quality of educational processes, from the perspective of teachers as well as from the perspective of students, in five mainstream Croatian primary schools. The research was conducted on a sample of 97 students with disabilities and 97 of their peers without disabilities. Students and their teachers filled in two Questionnaires about students’ behaviours that were developed for the purpose of the Project (the Questionnaire for students and the Questionnaire for teachers). The results suggested that students with disabilities have a need for additional support in the educational process, as well as support in developing appropriate relationships with peers. However, they do not reach the expected level of socialization and academic success, which indicates that the policy of inclusion is still not well implemented into educational practice. Different reasons for such results and suggestions for overcoming this situation are discussed. Key words: inclusive education; inclusive policy and practice; quality of education; socialization; students with disabilities.--- Dobro je poznato da sve obrazovne politike promoviraju inkluziju kao glavnu ideju svakog suvremenog obrazovnog sustava. Inkluzivno obrazovanje omogućuje djeci s teškoćama i bez njih da zajedno uče u istim razredima, u skladu sa svojom dobi, uz dodatnu, individualno prilagođenu podršku djeci koja je trebaju. Međutim, u obrazovanju još uvijek postoje velike nejednakosti u pristupačnosti obrazovanja i ishodima učenja nekih skupina djece, budući da postoje marginalizirane skupine koja doživljavaju izuzetno nisku razinu pristupačnosti obrazovanja i kvalitete učenja. Djeca s teškoćama još su uvijek suočena s mnogim izazovima u ostvarivanju svog prava na obrazovanje i ona u tom smislu predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih i isključenih skupina. U hrvatskom je zakonodavstvu jasno naglašeno da djeca s teškoćama imaju pravo na inkluzivno obrazovanje i da su škole dužne osigurati uvjete koji vode uspješnom obrazovanju sve djece. Pitanje se, međutim, postavlja u odnosu na razinu u kojoj se zakon provodi u odgojno-obrazovnoj praksi, budući da je nepoznato postoje li uvjeti za njegovu primjerenu primjenu u hrvatskim školama. U ovom je radu prikazan dio rezultata istraživanja koje je provedeno u sklopu projekta „Rane odgojno-obrazovne intervencije temeljene na pokazateljima uspješnosti“. Osnovni ciljevi istraživanja su (1) utvrditi područja u kojima učenici s teškoćama trebaju dodatnu podršku i (2) analizirati razlike u doživljenoj inkluzivnoj dimenziji kvalitete obrazovnog procesa iz perspektive učitelja i iz perspektive učenika, u pet hrvatskih redovnih osnovnih škola. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 učenika s teškoćama i njihovih 97 standardno razvijenih vršnjaka. Učenici i njihovi učitelji ispunili su dva upitnika o ponašanju učenika koji su razvijeni za potrebe projekta (Upitnik za učenike i Upitnik za učitelje). Rezultati pokazuju da učenici s teškoćama imaju potrebu za dodatnom podrškom u obrazovnom procesu, ali i za podrškom u razvoju primjerenih odnosa s vršnjacima. Međutim, oni ne postižu očekivanu razinu socijalizacije i akademskog uspjeha, što pokazuje da se inkluzivna politika još uvijek nedovoljno dobro implementira u obrazovnu praksu. Autori raspravljaju o različitim razlozima dobivenih rezultata i mogućim načinima prevladavanja uočenog nesuglasja. Ključne riječi: inkluzivno obrazovanje; inkluzivna politika i praksa; kvaliteta obrazovanja; socijalizacija; učenici s teškoćama.

The aim of this study was to identify the differences in the opinions of students from the Department of Teacher Education Studies and the teachers in regular primary schools on the acquired competences for inclusive education. The study is based on their personal assessment of the degree of qualifications for the application of certain components of inclusive education of students with disabilities. The study included 212 third-year students and 127 fifth-year students from the Department of Teacher Education Studies and 151 teachers from regular primary schools. The scale of assessment of competences for inclusive education encompassed assessment components of their own abilities to identify the students with disabilities and their knowledge of the specifics of their individual problems, the knowledge of didactic and methodological approaches, the skill to provide the necessary individualized support, the knowledge of communication skills in partnership with parents and the readiness for teamwork and collaboration with other staff members in school. The analysis has shown that the students are more willing to initiate processes for providing the necessary support in accordance with the legal provisions, as well as to initiate activities for the affirmation of the students' rights placing an emphasis on the importance of teamwork, while the teachers are more competent in communication with parents and counselling and also in joint cooperation with other experts. The results also reveal a greater competence of the teachers and the third-year students in lesson planning and design of specific teaching material and individualized educational programmes, while the fifth-year students, along with the teachers, are considered to be better qualified to apply a higher level of ethics and professionalism and for work with parents. Key words: competences; inclusive education; students at the Department of Teacher Education Studies; teachers. - - - Cilj istraživanja ovoga rada je utvrditi razlike između studenata Učiteljskog studija i učitelja u redovitim osnovnim školama u mišljenjima o stečenim kompetencijama za odgojno-obrazovnu inkluziju. Istraživanje se temelji na njihovoj osobnoj procjeni stupnja osposobljenosti za primjenu pojedinih komponenti odgojno-obrazovne inkluzije učenika s teškoćama. U ispitivanju je sudjelovalo 212 studenata treće godine i 127 studenta pete godine Učiteljskog studija i 151 učitelj redovitih osnovnih škola. Skalom procjene kompetencija za odgojno-obrazovnu inkluziju obuhvaćene su komponente: procjena o vlastitoj sposobnosti identifikacije učenika s teškoćama i poznavanju specifičnosti pojedinih teškoća, poznavanje didaktičko-metodičkog pristupa i pružanja potrebne individualizirane podrške, poznavanje komunikacijskih vještina u partnerskim odnosima s roditeljima, spremnost na timski rad i suradnju s ostalim sudionicima u školi. Analizom je utvrđeno da su studenti spremniji inicirati procese za pružanje potrebne podrške u skladu sa zakonskim odredbama kao i inicirati aktivnosti za afirmaciju prava učenika naglašavajući važnost timskog rada, a da su učitelji kompetentniji u komunikaciji i savjetodavnom radu s roditeljima, kao i u suradnji s ostalim stručnjacima. Rezultati također ukazuju na veći osjećaj kompetentnosti učitelja i studenata treće godine u planiranju nastave i izrade prilagođenih nastavnih materijala i individualiziranih odgojno-obrazovnih programa, a da se studenti pete godine smatraju osposobljenijima za primjenu više razine etičnosti i profesionalnosti, kao i u radu s roditeljima.Ključne riječi: kompetencije; odgojno-obrazovna inkluzija; studenti učiteljskog studija; učitelji.

O umijeću, kao i o samoprocjeni stvaranja inkluzivnoga ozračja ovisi koliko će potencijali sudionika odgojno-obrazovnoga procesa biti iskorišteni. Obogaćivanje, nadogradnja i samoevaluacija kompetencija odgojitelja i učitelja, između ostaloga, odnosi se na planiranje, pripremanje, stručno usavršavanje te na strategije poučavanja unutar individualiziranih kurikula usmjerenih na dijete. Za potrebe istraživanja konstruiran je upitnik za odgojitelje i učitelje. Cilj je putem samoprocjene kompetentnosti za stvaranje inkluzivnoga ozračja, planiranje, načine rada s djecom s teškoćama te vrednovanje vlastitoga rada ispitati postoji li kod ispitanika povezanost između razine kompetentnosti i godina radnoga iskustva odgojitelja i učitelja u redovitim odgojno-obrazovnim ustanovama (N=502). Postavljena je hipoteza da postoji povezanost između odgojitelja i učitelja s obzirom na godine njihova radnog iskustva u samoprocjeni navedenih kompetentnosti. Rezultati su pokazali povezanost između odgojitelja i učitelja s većim radnim iskustvom u njihovoj višoj samoprocjeni koja se odnosi na dovoljnu zastupljenost organiziranih različitih oblika unaprjeđenja inkluzivne prakse i cjeloživotnoga obrazovanja u vlastitoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, kao i to da se oni s više godina radnoga iskustva smatraju kompetentnijima za planiranje i izradu individualiziranih kurikula.

No abstract

Samovrednovanje kao proces unapređivanja kvalitete rada škole zasniva se na pronalaženju jakih strana i utvrđivanju mogućih nedostataka svih subjekata, sudionika koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu (učenici, roditelji, učitelji i stručni suradnici) radi utvrđivanja postojećeg stanja i unapređenja kvalitete škole. Važnost inkluzivnog obrazovanja je u promjeni i primjeni nastavnih oblika i metoda rada u cilju ostvarivanja različitih odgojno-obrazovnih potreba učenika. Stoga je u procesu samovrednovanja škole naglasak na promjeni strukture i primjeni prakse koja može odgovoriti na individualne potrebe učenika. Za praćenje inkluzivne prakse to znači osiguravanje optimalnog razvoja svakog učenika uključujući učenike s teškoćama sukladno njihovim sposobnostima i mogućnostima te osiguranje jednakih mogućnosti obrazovanja i adekvatnih sustava podrške. Za procjenu uspješ­nosti kvalitete odgojno-obrazovnog rada, cilj ovoga istraživanja je uočavanje pokazatelja provedbe inkluzivne prakse kroz stavove učenika i roditelja u procesu samovrednovanja škole. Na uzorku od 74 učenika i 48 roditelja iz jedne osnovne škole na području grada Zagreba, postavljena je hipoteza prema kojoj ne postoji statistički značajna razlika između učenika i roditelja u procjeni inkluzivnog odgojno-obrazovnog rada u školi. Rezultati pokazuju da učenici i roditelji inkluzivni odgojno-obrazovni rad i školu procjenjuju pozitivno.