Rad donosi sažeti prikaz razvoja i preliminarnu analizu postojećeg stanja društve-nog poduzetništva u Hrvatskoj. Aktualnosti ove teme pridonijela je gospodarska, pa i ekološka, kriza te strategije vladinih tijela usmjerene na društveno poduzetništvo. Prvi je cilj rada prikazati nastanak i razvoj tog oblika poduzetništva u Hrvatskoj, koji se odvijao usporedo s tranzicijskim procesom i pridruživanjem Europskoj uniji. Drugi je cilj preliminarni prikaz baze aktera društvenog poduzetništva i njihova kapaciteta. Istraživanje usmjereno na uspostavu te baze provedeno je krajem 2014. i početkom 2015. O akterima društvenog poduzetništva najprije su prikupljeni podaci iz postojećih baza vladinih tijela i drugih ustanova, nakon čega su provedeni kratki strukturirani intervjui s vodećim ljudima detektiranih aktera usmjereni na teme njihove djelatnosti, prihoda i zaposlenika. Dio prikupljenih podataka potom je provjeren usporedbom s podacima Financijske agencije i Registra neprofitnih organizacija. Uspostavljena baza uključuje 90 subjekata, od kojih većinu čine udruge i zadruge (83%). Više od trećine aktera djeluje u Splitsko-dalmatinskoj i Osječko-baranjskoj županiji, dok u šest županija nije lociran nijedan. Ukupni su godišnji prihodi više od polovine aktera manji od milijun kuna, ali je i više od polovine prihoda svih aktera ostvareno tržišnim poduzetničkim aktivnostima. Zaključuje se da društveno poduzetništvo u Hrvatskoj, premda se razvijalo bez institucionalne potpore, predstavlja sve važniji čimbenik gospodarskog oporavka. Njegov kapacitet i potencijal orijentiran je prema socijalno osjetljivom poslovnom modelu. Aktualna državna strategija vezana uz društveno poduzetništvo, kao i zakonska regulativa koja je u pripremi, mogu potaknuti novi val razvoja društvenog poduzetništva kakav ranije, zbog izostanka institucionalnih okvira, nije bio moguć. Ključne riječi: društveno poduzetništvo, društvena ekonomija, treći sektor

N a t a š a B o k a nAgronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu nbokan@agr.hr SAŽETAK U svjetlu sve obimnijih lokalnih i globalnih ekoloških problema, potrebno je identificirati društvene momente koji čine i/ili izrastaju iz tih problema. Jedan od tih momenata jest proizvodnja hrane kojom se kroz konvencionalnu poljoprivredu doprinijelo okolišnim i društvenim problemima. Ekološka poljoprivreda je alternativni pristup proizvodnji hrane koji implicira određene društvene odnose te odnose prema prirodi i tehnologiji. Iako konvencionalni način uzgoja hrane u svijetu i dalje prevladava, ekološka poljoprivreda se ubrzano širi, kao praksa zdravijeg življenja, kao strategija preživljavanja ruralnog (a ponegdje i urbanog) stanovništva i kao svjetonazor. Iz kojih to činjenica, u kojim oblicima i s kojim implikacijama izrasta ekološka poljoprivreda -pitanja su na koja pokušavamo barem započeti odgovarati u ovom radu. Također, navest ćemo ekološke, ekonomske i sociokulturne dobrobiti ekološke poljoprivrede koje bi danas, zbog neizmjerne i dubinske devastacije okoliša, trebale biti aktualnije nego ikad. Razmotrit ćemo na koji način je ekološka poljoprivreda dio šireg, alternativnog društvenog pokreta i stila življenja. Na kraju donosimo pregled stanja i mogućnosti ekološke poljoprivredne proizvodnje u svijetu i u Hrvatskoj. Zaključit ćemo rad s dvije konstatacije. Zbog paradigmatske odanosti profitno orijentiranom konzumerističkom društvu, prihvaćanje ikakve alternativne ideje i/ili prakse je sporo i u pravilu neprihvatljivo. No, ekološka proizvodnja hrane je ipak ekonomska i društvena djelatnost i društvena vrednota koja doživljava ekspanziju, stoga ju je važno, teorijski i društveno prepoznati te pozicionirati.Ključne riječi: ekološka poljoprivreda, održivost, poljoprivredna proizvodnja, konvencionalni uzgoj, alternativni društveni pokreti. UvodUnatoč dugoj tradiciji ruralne sociologije u Hrvatskoj, tema proizvodnje hrane kao društveno, sociokulturno i ekološko pitanje mahom je zanemareno. Kloppenburg

In this paper we present the findings of our qualitative research on adaptation to climate change within the context of the major floods that hit countries in Central and SouthEastern Europe in 2014. Adaptation here refers to the response of any given social system regarding existing and expected impacts of climate change and extreme climate events. The effectiveness of the response depends on how vulnerable or how resilient a particular system is, and this includes not only technical and biophysical aspects, but also social, cultural, political and economic ones. We conducted empirical research in order to describe how actors in environmental governance structures in three countries-Bosnia and Herzegovina, Croatia and Serbia-viewed the climate change adaptation process, and whether they recognized climate change as a trans-sectoral problem during all the phases of the 2014 flood crisis. The results show that even though most interviewees are aware of the connection between climate change and the 2014 floods, they are unable to properly address these kinds of crises. Given that in all three countries climate mitigation and adaptation measures are divided between different ministries and departments, which are not complementary, this lack of interconnectedness is thus reflected in the interviewees' observations.

This paper aims to examine the motivations, values, and job satisfaction among the people employed in the sector of social entrepreneurship that were obtained through a qualitative study of ten Croatian social cooperatives. In our analysis, we interpreted the experiences of working in a social enterprise from the employee perspective. Our findings suggest that the participants/employees of social enterprises favour intrinsic motivation and values related to their jobs, that they describe their working conditions in social enterprises positively, and that they share a perceived increase in the quality of life since having started working at a social enterprise. The described relations between motivation, job experiences, and participatory management allowed us to build upon and extend the existing body of research on motivation and job satisfaction in the social economy sector.