Pandemija uzrokovana koronavirusom, SARS-CoV-2/ COVID-19 globalno je rasprostranjena infektivna bolest koja je potaknula visoku stopu mortaliteta u cijelome svijetu. Osim mortaliteta i morbiditeta, pojavljuju se i određene bioetičke dileme, poput: procjene trijaže bolesnika zbog nemogućnosti zbrinjavanja terminalnih bolesnika u jedinicama intenzivnog liječenja te nespecificirano donošenje odluka vezanih uz njihovo održavanje i skrb na kraju života. Pandemija je potaknula i uskraćenost socijalnih relacija zabranom posjeta članova obitelji, što rezultira izoliranošću i prepuštenošću oboljelih samima sebi te ukazuje na nužnost intenzivnijeg angažmana mobilnih palijativnih timova u pružanju holističke skrbi integrativnog tretmana, palijativne skrbi.

Uvod: Planiranje otpusta pacijenta iz bolnice sastavni je dio skrbi o pacijentu. Procesi planiranja otpusta započinju odmah po primitku u bolnicu za one pacijente za koje se procijeni da će trebati nastavak skrbi. Cilj je ovog rada pomoću dostupne literature o planiranju otpusta pacijenata istaknuti važnost planiranja otpusta te ukazati na sigurnosne rizike povezane s planiranjem otpusta.Metode: U prosincu 2021. godine proveden je pregled stručne i znanstvene literature u bazama podataka MEDLINE/PubMed i Hrčak. Pregledani su zakonski propisi koji se odnose na zdravstvenu i socijalnu skrb te akreditacijski standardi za bolnice.Rezultati: Pretragom dostupne literature vidljivo je da planiranje otpusta pacijenta iz bolnice utječe na kvalitetu nastavka skrbi, na sigurnost pacijenta nakon otpusta iz bolnice, zadovoljstvo pacijenata i njihovih obitelji, na neplanirani povratak u bolnicu te pozitivno utječe na vrijeme boravka u bolnici.Zaključak: Planiranjem otpusta pacijenta iz bolnice osiguravamo kvalitetu nastavka skrbi, bilo da se pacijent otpušta kući ili je nastavak skrbi predviđen u nekoj od zdravstvenih ili socijalnih ustanova. Upravo zato, planiranju otpusta pacijenta treba pristupiti kao bitnoj metodi zdravstvene skrbi koja izravno utječe na sigurnost pacijenata i na kontinuitet skrbi po izlasku iz bolnice.

Terapija negativnim tlakom (Vacuum Assisted Closure) je metoda liječenja rana koja se praktično primjenjuje u klinikama diljem svijeta, a počeci joj se naziru još u 1995. godini. VAC sustav osobito je učinkovit u liječenju traumatskih i kroničnih rana. Uspjeh liječenja VAC terapijom ovisi o nekoliko čimbenika, od kojih su najznačajniji dobra kirurška tehnika, pravilna procjena stanja bolesnika, te planiranje i provođenje postupka s pozitivnom evaluacijom na kraju liječenja. Postupci medicinske sestre kod postavljanja VAC aparata usmjereni su na psihofizičko stanje pacijenta, procjenu kože prije i nakon primjene VAC terapije, procjenu okolnog tkiva, procjenu položaja bolesnika u krevetu, procjenu i prilagodbu mikroklimatskih uvjeta te procjenu prisutnosti rizika od krvarenja. Veoma je važna edukacija bolesnika. Cilj članka je opisati postupak liječenja kronične rane VAC terapijom te pobliže objasniti zadaće medicinske sestre tijekom VAC terapije. Medicinska sestra mora posjedovati specifična znanja radi provođenja postupka, mora biti educirana u pružanju zdravstvene njege bolesniku s kroničnom ranom te podrška i oslonac bolesniku. VAC metoda je siguran i uspješan način liječenja, a s obzirom na to da je ekonomski povoljna za zdravstveni sustav i bolesnike, sve je češće metoda izbora u liječenju bolesnika s kroničnim ranama.