Sažetak. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji moždani udar je klinički sindrom definiran kao naglo nastali žarišni ili, rjeđe, globalni neurološki deficit koji traje dulje od 24 sata ili dovodi do smrti, a može se objasniti cerebrovaskularnim poremećajem. Razlikujemo ishemijski i hemoragijski moždani udar. Moždani udar je akutno stanje koje zahtijeva ranu intervenciju i hitno liječenje. Prema epidemiološkim podacima moždani udar je vodeći uzrok onesposobljenosti u odrasloj dobi u Sjedinjenim Američkim Državama, treći je uzrok po smrtnosti u zemljama zapadne Europe, drugi uzrok smrtnosti u Hrvatskoj i prvi uzrok invalidnosti, a drugi vodeći uzrok smrti širom svijeta. Društva American Heart Association i American Stroke Association izdala su 2013. godine nove smjernice za rano zbrinjavanje pacijenata s ishemijskim moždanim udarom. Godine 2015. učinjena je nadopuna smjernica iz 2013. godine za rano zbrinjavanje ishemijskog moždanog udara, uključujući endovaskularno liječenje. Američka akademija za neurologiju priznala je ovu vrstu smjernica kao edukacijsku pomoć za liječnike neurologe. Ljestvice poput RACE-a (engl. Rapid arterial occlusion evaluation scale), FASTED a (engl. Field assessment stroke triage for emergency destination), C-STAT-a (engl. Cincinnati stroke triage assessment tool) i LAMS-a (engl. Los angeles motor scale) imaju veliku važnost u ranom, hitnom otkrivanju akutnog zbivanja u procesu nastanka moždanog udara te se koriste od tada i pridonose bržem otkrivanju i zbrinjavanju pacijenata. Od kliničke važnosti za početak liječenja i praćenja tijekom liječenja bitna nam je i NIHSS ljestvica (engl. National institutes of health stroke scale). Ljestvica NIHSS koristi se u procjeni pacijentova stanja za primjenu trombolitičke terapije u liječenju moždanog udara. Zaključno je bitno utvrditi važnost ljestvica koja se očituje u što ranijoj intervenciji te mogućnosti zbrinjavanja pacijenta u izvanbolničkim i bolničkim uvjetima unutar zlatnog sata i postizanja boljih rezultata u liječenju moždanog udara i sprječavanju njegovih posljedica.

Parkinsonova bolest druga je najučestalija neurodegenerativna bolest. Najčešći simptomi pacijenata koji boluju od Parkinsonove bolesti su tremor u mirovanju, rigidnost, bradikinezija i poremećaj hoda. Liječenje Parkinsonove bolesti složeno je. Razlog tome je kompleksnost bolesti te dugogodišnja progresija. Liječenje može biti medikamentozno ili invazivnim metodama liječenja poput duboke mozgovne stimulacije. Kod medikamentoznog liječenja koristimo tri kategorije lijekova. Prva kategorija lijekova povećava razinu dopamina u mozgu, druga kategorija lijekova, kao što su antikolinergički lijekovi, smanjuje simptome Parkinsonove bolesti i treća kategorija djeluje na nemotoričke simptome Parkinsonove bolesti. Ako medikamentozno liječenje nije dostatno, danas se najviše primjenjuje duboka mozgovna stimulacija. Duboka mozgovna stimulacija je neurokirurška intervencija kojom se ugrađuje elektroda u područje subtalamičke jezgre, ventralne intermedijalne jezgre ili u područje globus pallidus, jer se motoričke komplikacije Parkinsonove bolesti ne mogu adekvatno kupirati lijekovima. Prije same neurokirurške intervencije važna je prijeoperacijska priprema i procjena pacijenata koji su potencijalni kandidati za ovakav zahvat. U prijeoperacijskoj pripremi i procjeni pacijenata treba sudjelovati multidisciplinarni tim stručnjaka koji uključuje psihologe, psihijatre, neurokirurge, a posebnu ulogu imaju kliničari, neurolozi, koji svoje pacijente najbolje poznaju te mogu procijeniti daljnju kvalitetu života pacijenta nakon ugradnje DBS-a.