No abstract

Music therapy acts as a separate discipline in the interdisciplinary field of science and art. Unlike music education, music therapy is aimed at developing and enhancing non-musical skills by using music as a symbol of emotional and personal growth. The purpose of this paper is to present an overview of the theoretical foundations of music therapy in the field of human psychology and music pedagogy, as well as the development of music therapy models that have arisen from these theoretical approaches. The most commonly used music therapy models in special education are based on improvisational music therapy techniques, which include free improvisation therapy, creative music therapy known as the Nordoff-Robbins model, and Orff music therapy. Improvisation in these models plays a key role during the acquisition and promotion of skills. Using sounds, playing instruments, making music here and now, allows for expression and exploration, and enables children to acquire skills in different developmental domains. Finally, the paper offers an overview of the use of music therapy in education of children with developmental disabilities educating developmentally disabled children, its unique features and connections with the education through music approach, in accordance with the set-up goals of the Individual Education Plan.Key words: Individual Education Plan; music therapy; improvisational models; education; children with developmental disabilities. --- Muzikoterapija djeluje kao zasebna disciplina u interdisiciplinarnom području znanosti i umjetnosti. Za razliku od glazbenoga obrazovanja, muzikoterapija je usmjerena prema razvoju i jačanju neglazbenih vještina koristeći glazbu kao simbol emocionalnoga i osobnoga rasta. Svrha je ovoga rada prikazati pregled teorijskih osnova muzikoterapije na području humanističke psihologije i glazbene pedagogije, kao i razvoj modela muzikoterapije koji su proizašli iz navedenih teorijskih pravaca. Modeli muzikoterapije koji se najčešće koriste u procesu obrazovanja djece s teškoćama u razvoju zasnivaju se na improvizacijskim tehnikama muzikoterapije, a obuhvaćaju: terapiju slobodnom improvizacijom, kreativnu muzikoterapiju poznata kao Nordoff-Robbins model i Orff muzikoterapiju. Improvizacija u ovim modelima ima ključnu ulogu tijekom usvajanja i poticanja vještina. Korištenje  zvukova, sviranje instrumenata, stvaranje glazbe ovdje i sada, omogućava izražavanje i istraživanje, a djeci pruža mogućnost samoostvarenja na različitim razvojnim područjima. Naposljetku u radu se nudi prikaz primjene muzikoterapije u obrazovanju djece s teškoćama u razvoju, njegove jedinstvenosti te poveznice u odnosu na pristup obrazovanja kroz glazbu sukladno postavljenim ciljevima Individualnog edukacijskog plana.Ključne riječi: Individualni edukacijski plan; muzikoterapija; improvizacijski modeli; obrazovanje; djeca s teškoćama u razvoju

Muzikoterapija se kao profesija sve više osnažuje, značajnija je i uloga muzikoterapeuta u interdisciplinarnom timu stručnjaka. U muzikoterapijskom tretmanu elementi muzike služe za postizanje nemuzičkih ciljeva, pa je važna procjena roditelja o nastalim promjenama kod djeteta nakon muzikoterapijskih seansi. Cilj ovoga rada bio je istražiti u kojoj će mjeri i na kojim područjima roditelji primijetiti učinak muzikoterapije na djetetovo ponašanje u svakodnevnim aktivnostima. U ispitivanju je sudjelovalo 13 dječaka u dobi od 2 godine i 2 mjeseca (26 mjeseci) do 4 godine i 9 mjeseci (57 mjeseci). Muzikoterapijski program temeljio se na modelu Orff muzikoterapije. Sastavljena je Skala procjene učinka muzikoterapijskog programa, s brojevima od 1 do 5. Procjena roditelja izražena je u postocima: 30,77 % zauzimaju ocjene 3 i 4, 23,08 % ocjena 5 i 15,38 % ocjena 2. Prosječna vrijednost M=3.62. Sastavljen je i Upitnik za roditelje, kojim se nastojalo istražiti na kojem je od pet područja muzikoterapijski program imao najveći učinak: poboljšanje osjećaja svjesnosti o sebi, veća razina samokontrole, bolji kontakt očima, poboljšani odnos s drugima i okolinom, te duže zadržavanje pažnje. Dobiveni su sljedeći rezultati: bolji kontakt očima 30,77 %, veća razina samokontrole 23,09 %, dok su jednaki rezultati – u vrijednosti od 15,38 % – dobiveni za područje poboljšanje osjećaja svjesnosti o sebi, poboljšani odnos s drugima i okolinom, te duže zadržavanje pažnje. Na osnovi rezultata, može se zaključiti da su svi roditelji uočili promjenu. Dobivanje kvalitativnih podataka o dobrobiti programa, kao i roditeljsko vrednovanje ishoda intervencije, vrlo je važno za planiranje muzikoterapijskih tretmana i načina njihovog provođenja.