Zaprimljen: 26. siječnja 2015. Prihvaćen: 12 travnja 2015. Adresa za dopisivanjeIzv. prof. dr. sc. Iva Alajbeg Sveučilište u Zagrebu Stomatološki fakultet Zavod za mobilnu protetiku Gundulićeva 5, 10000 Zagreb, Hrvatska ialajbeg@sfzg.hr Sažetak Svrha: Temporomandibularni poremećaj (TMP) najčešći su orofacijalni bolni poremećaj nedentalnog podrijetla. Istraživanje je provedeno kako bi se ispitao učinak istodobne primjene okluzijske udlage i fizikalne terapije. Pritom je postavljena hipoteza da je istodobna primjena okluzijske udlage i fizikalne terapije učinkovita metoda za liječenje anteriornog pomaka zglobne pločice bez redukcije. Materijali i postupci: U istraživanje je bilo uključeno 12 pacijenata (srednja dob = 30,5 god.) s anteriornim pomakom zglobne pločice bez redukcije (prema DKI/TMP-u, potvrđeno magnetskom rezonancijom) nasumično podijeljenih u dvije skupine: šest pacijenata dobilo je stabilizacijsku udlagu (SU), a šest je liječeno stabilizacijskom udlagom i fizikalnom terapijom (SU-FT). Ishodi liječenja uključivali su maksimalno otvaranje usta bez boli (MO), maksimalno asistirano otvaranje usta (MAO), devijaciju/defleksiju pri otvaranju i bol prema vizualno analognoj ljestvici (VAS). Rezultati: Na početku nije bilo razlika između skupina u jakosti boli prema vizualno analognoj ljestvici i rasponu kretnji donje čeljusti. Tijekom liječenja bol je prema vizualno analognoj ljestvici značajno smanjena u obje skupine (SU-FT F = 28,964, p = 0,0001, veličina učinka = 0,853; SU: F = 8,794, p = 0,0011, veličina učinka = 0,638). Raspon otvaranja usta značajno se povećao samo u skupini SU-FT (MO: F = 20,971, p = 0,006; MAO: F = 24,014, p = 0,004). Skupine su se značajno razlikovale s obzirom na devijaciju/defleksiju pri otvaranju (p = 0,040). Nakon terapije, devijacija tijekom otvaranja usta i dalje se pojavljivala samo kod jednog pacijenta u skupini SU-FT, prema njih pet u skupini SU. Zaključak: Unatoč ograničenjima ovog istraživanja pokazalo se da istodobna primjena stabilizacijske udlage i fizikalne terapije tijekom šestomjesečnog liječenja rezultira značajnijim povećanjem raspona otvaranja usta i značajnijim smanjenjem devijacija tijekom otvaranja od stabilizacijske udlage koja se upotrebljava bez fizikalne terapije. Obje terapijske opcije pokazale su se djelotvornima u smanjenju boli kod pacijenata s anteriornim pomakom zglobne pločice bez redukcije. Unatoč objektivno dijagnosticiranom poremećaju temporomandibularnog zgloba, fiziološka funkcija je obnovljena.Ključne riječi temporomandibularni zglob; dislokacije; bol; okluzalna udlaga; terapija vježbanjem; fizikalna terapija 1 Zavod za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Objectives: (i) To evaluate the effect of three different interventions on treatment outcomes and (ii) to determine how the frequency of oral parafunction influences the effectiveness of the different therapeutic modalities.Methods: Forty-five participants were randomly assigned into three treatment groups [physical therapy (PT), stabilisation splint (SS) and control therapy (CT)]. According to Oral Behavior Checklist score, participants were divided into "high-frequency parafunction" (HFP) and low-frequency parafunction" (LFP) group. Primary (spontaneous pain and characteristic pain intensity) and secondary outcomes (range of mouth opening, anxiety symptoms, quality of life, perceived stress and global functional limitation) were evaluated during six-month treatment period.Results: Participants in PT group showed a significant reduction in characteristic pain intensity (p = .047, η 2 = 0.243) when compared to SS and CT group, but significant improvement in spontaneous pain was found in all treatment groups. Patients treated with PT and SS exhibited significantly stronger improvement in pain-free mouth opening than patients in CT group (3rd month: p=.037, η2=0.258; 6th month: p = .005, η 2 = 0.383). Within-group analyses showed significant decrease of perceived stress, anxiety symptoms and global functional limitation only in PT group over a sixmonth treatment period. Participants with HFP presented significantly greater levels of anxiety (3rd month: p = .009, η 2 = 0.275; 6th month: p = .041, η 2 = 0.176) than participants with LFP. Within-group analyses, however, showed significant improvement of anxiety, but also the decrease of perceived stress and improvement of global limitation for the HFP group but not for the LFP group. Conclusion:Although no treatment can be marked as superior in terms of spontaneous pain relief, PT was more effective when observing relief of characteristic pain intensity. In HFP group the reduction of anxiety, stress and functional limitation was present regardless of the applied therapy. Trial registration: ClinicalTrials.gov NCT04694274. Registered on 01/04/2021.