Polazeći od antičkih filozofa i sokratskih razgovora, preko Augustina, Boetija i Dantea Alighierija, do Wittgensteina, Jaspersa i Pierrea Hadota, ovo istraživanje upućuje na filozofiju kao ars medicinalis i philosophia medicans, tj. na terapeutsku funkciju filozofije. Rad otkriva da filozofija, usmjerena na stvarnost, na život i na način kako treba živjeti, kao liječnica u kriznim životnim situacijama potiče na razgovor i promišljanje, prepoznaje uzroke bolesti i određuje terapiju, vodi do ozdravljenja bolesti duše, srca, uma i jezika, te da stoga čovjek svakoga doba u filozofiji može naći radost prijelaza iz bolesti k zdravlju.

In this paper, we discuss the Extended Self Hypothesis proposed by Andy Clark and David Chalmers, and address the objection that the extended self lacks stability and continuity needed to be considered identical over time. We try to show that such an objection is untenable. We also discuss the view according to which another type of self, i.e., the narrative self, can also be seen as extended, and argue that stability and continuity of this type of self is also not threatened by its extension beyond the boundaries of person’s body. Hence, at least as far as these types of self are concerned, there is no need to confine ourselves to the internalized self when thinking about the problems of personal identity.

Enciklika Fides et ratio, oslonjena na tomističku filozofsku misao, propituje odnos vjere i razuma i ističe nužnost filozofije za specifične teološke discipline. No, misaoni dosezi enciklike sežu puno dalje. Cilj je ovoga rada pokazati da se sve znanosti mogu shvatiti kao praeambula fidei i da je enciklika u cjelini poziv na dijalog, ne samo između filozofije i teologije, već i s drugim znanostima. U tom se smislu, enciklika pokazuje važnom za današnje doba, tzv. STEM doba, jer otkriva važnost svih znanosti i smješta ih u širi kontekst, te ih, ističući autonomiju njihova traganja za istinom, pokazuje neizostavnim sudionicima dijaloga s teologijom i filozofijom.

Ispovijesti Aurelija Augustina iznimno su filozofijsko djelo unatoč činjenici da je to određenje često zanemareno. Uvid u strukturu i sadržaj Ispovijesti otkriva još više, da je filozofija bila trajna sastavnica Augustinova života, a stoga što ju razumije kao ljubav prema mudrosti, Augustin i čitatelja nagovara na filozofiju kako bi i on stvorio temelje za confessio te postao istinski ljubitelj Boga. Zaista, originalan je to i vrstan Augustinov odgovor na pitanje: je li Augustin filozof? U tom smislu ovaj rad propituje nekoliko međusobno povezanih aspekata i odgovara na sljedeća pitanja: Možemo li Augustina opravdano smatrati filozofom? Zašto filozofijska dimenzija Ispovijesti ostaje nezamijećena? Kolika je debljina i važnost filozofijskog sloja Ispovijesti? Kakvo je Augustinovo shvaćanja filozofije, kako se ono očituje u kontekstu Ispovijesti i na koji način ih čini Augustinovim nagovorom na filozofiju?