Prostorno smještanje znakova, diskursa i ljudskih radnji nije samo ključno za njihovo razumijevanje nego upućuje i na društveno pozicioniranje i odnose moći u društvenoj areni. U ovome se radu usredotočujemo na semiotičke prakse koje su sociokulturno neovlaštene, koje krše očekivanja i konvencije, koje su transgresivne. Slijedeći određenje prisvajanja koje je dala Shugart, analiziramo načine prisvajanja urbanoga prostora do kojeg dolazi u vrijeme zagrebačkih povorki ponosa. Usredotočujemo se na slogane i promatramo ih kao bottom-up taktike kojima se koristi marginalizirana skupina kako bi oduzela moć i prestiž dominantnim skupinama i tako prilagodila gradsko središte svojim potrebama i ciljevima. Ona pritom rabi prostor kao semiotički resurs za simboličko i stvarno prisvajanje, kako bi prenijela politička značenja i borila se za svoja prava. Pisani diskurs slogana u interakciji je s vizualnim semiotičkim načinom, koji također uzimamo u obzir. Analiziramo ih kombinirajući kritičku analizu diskursa i semiotičku analizu prostora i krajolika.Ključne riječi: slogani (zagrebačka povorka ponosa), prisvajanje, semiotički krajolici, transgresivna semiotika

No abstract

Između diskursa o prostoru i diskursa prostora: mogućnosti lingvo-semiotičke analize devetnaestostoljetnih tekstova o gradnji i dogradnjama Zavoda za umobolne u Stenjevcu  U članku se iz perspektive semiotike prostora analiziraju temeljni dokumenti o osnivanju, ustroju i prostornim preinakama Zavoda za umobolne u Stenjevcu. Oslanjajući se na analitičko-diskursne modele ispituje se način na koji je u njima legitimiziran diskurs o prostornom ustroju stenjevečkog Zavoda i izdvajaju tri temeljna principa (estetski, ekonomski i utilitarni) s pomoću kojih je legitimizacija postignuta, te se identificiraju temeljni topoi i ispituje njihova argumentacija u različitim kontekstima. Posebno se analiziraju tekstovi u kojima različiti stručnjaci raspravljaju o budućem spacijalnom ustroju Zavoda i odmjeravaju prednosti i nedostatke dvaju temeljnih modela spacijalne organizacije ludničkih prostora u 19. stoljeću -paviljonskog i monolitnog. Rezultati analize pokazuju su da su neka od temeljnih obilježja diskursa o prostornom uređenju Zavoda u Stenjevcu ekonomičnost, povoljnost i oportunost te funkcionalnost i svrhovitost. Oni se promatraju u sprezi s kontekstom razdoblja, ponajprije s prevladavajućim društvenim vrijednostima i devetnaestostoljetnim idejama o liječenju umobolnika. Ključne riječi: semiotika prostora; legitimizacija; topoi; Zavod za umobolne u Stenjevcu (19. stoljeće); diskursna analiza.  Tekst je nastao kao rezultat rada na istraživanju Diskurs o nenormalnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće: lingvokulturološki aspekti koje je 2018. godine financijski potpomoglo Sveučilište u Zagrebu.

U radu se, polazeći od teza semiotike prostora, pobliže ispituje opreka između spontanog i oktroiranog imenovanja mjesta (Skračić 2011). Analizom s pomoću greimasovska modela semiotičkog četverokuta izdvajaju se četiri temeljna tipa imenovanja: oktroirano, spontano, zonalno i pobliže funkcionalno. Ispituju se njihova obilježja, međusobne relacije, funkcije i konteksti upotrebe u jeziku.

No abstract