Nesuicidalno samoozljeđivanje (NSSO) je značajan problem mentalnog zdravlja adolescenata. Pretpostavlja se da problemi u formiranju identiteta imaju važnu ulogu u nastanku samoozljeđujućeg ponašanja kod mladih. Ciljevi istraživanja su bili ispitati klinička obilježja u adolescenata s NSSO te istražiti razlike u razvoju identiteta između opće (školske) populacije adolescenata i adolescenata s NSSO. U istraživanju su sudjelovali adolescenti u dobi od 11 do 18 godina oba spola. Kliničku skupinu (n=31) činili su adolescenti prvi puta psihijatrijski hospitalizirani kod kojih je kliničkom procjenom utvrđena prisutnost NSSO unutar 6 mjeseci prije hospitalizacije. Školsku populaciju (n=294) činili su učenici osnovnih i srednjih škola Grada Zagreba. Svi adolescenti su popunjavali upitnik Procjena razvoja identiteta u adolescenciji (AIDA), dok su pacijenti ispunjavali i Inventar namjernog samoozljeđivanja (DSHI). U kliničkoj populaciji adolescenata utvrđena je visoka učestalost i multipli tipovi NSSO. Pacijenti s NSSO su imali značajno više rezultate difuzije identiteta u odnosu na učenike, što upućuje na veće poteškoće u razvoju identiteta kod adolescenata s NSSO. Bolje razumijevanje odnosa između oštećenja u razvoju identiteta i NSSO moglo bi unaprijediti procjenu i liječenje adolescenata s ovim značajnim psihijatrijskim problemom. / Nonsuicidal self-injury (NSSI) is a significant mental health problem among adolescents. Problems in identity formation have been hypothesised to play an important role in the emergence of self-harming behaviours among adolescents. The aims of the study were to examine clinical characteristics of hospitalized adolescents with NSSI and differences in identity development between inpatients with NSSI and general (school) adolescent population. The participants were adolescents aged 11 to 18 years of both genders. The clinical sample (n=31) included inpatients hospitalized for the first time at the psychiatric ward in whom NSSI was present 6 months before referral as established by clinical assessment. The school sample (n=294) consisted of elementary and high school students from the city of Zagreb. All adolescents completed the Assessment of Identity Development in Adolescence (AIDA), while inpatients with NSSI also completed the Deliberate Self-Harm Inventory (DSHI). A high frequency and multiple types of NSSI were found in the clinical sample. Inpatient adolescents with NSSI had significantly higher scores on Identity Diffusion than students, which indicates greater difficulties in identity development in hospitalized adolescents with NSSI. A better understanding of the relationship between impairment of identity development and NSSI could improve the assessment and treatment of adolescents with this significant psychiatric problem.

Hiperkinetski poremećaj ili poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder -ADHD) neurorazvojni je poremećaj karakteriziran trijasom simptoma: hiperaktivnost, poremećaj pozornosti i impulzivnost. Postoje tri tipa ADHD-a: predominantno hiperaktivni/impulzivni, predominantno nepažljivi i kombinirani tip. Prevalencija ovog poremećaja iznosi oko 2-7 % kod djece školske dobi te se četiri do pet puta češće javlja u dječaka nego u djevojčica. Za postavljanje dijagnoze potrebni su jasni dokazi klinički značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja u dvije sredine (vrtić/škola, obitelj).Prikazan je slučaj dječaka u dobi od 6 g. i 10 mj. kojemu je nakon timske obrade (pregled psihijatra, psihologa, logopeda, EEG pretrage i neurologa) dijagnosticiran hiperkinetski poremećaj te je uključen u kognitivno-bihevioralni tretman. Uključenost roditelja kao koterapeuta omogućila je bolje provođenje i implementaciju bihevioralnih i kognitivnih tehnika u svakodnevnom životu. Rano postavljanje dijagnoze i uključivanje u tretman omogućava bolje funkcioniranje djeteta u školi i kod kuće te smanjuje vjerojatnost razvoja sekundarnih poremećaja. / Hyperkinetic disorder or

Školska fobija nije posebna dijagnoza, već klinički entitet koji uključuje anksioznost i izbjegavajuće ponašanje povezano s odlaskom ili boravkom u školi, koje se može javiti bilo kada tijekom školovanja. Najčešće se radi o separacijskoj ili socijalnoj anksioznosti, mada odbijanje pohađanja škole može biti povezano i s drugim emocionalnim poremećajima u djece i adolescenata kao što su generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj ili depresija.Osim što remeti funkcioniranje obitelji, školska fobija ima i ozbiljne posljedice na školski uspjeh i socijalne odnose školarca te može biti vrlo težak poremećaj u djetinjstvu. U diferencijalnoj dijagnostici važno je školsku fobiju razlikovati od poremećaja ponašanja s namjernim izostajanjem iz škole te antisocijalnim ponašanjima (krađa, laganje i dr.) i tendencijom zabavi. Važno je započeti tretman što ranije kako dijete ne bi zaostajalo sa školskim gradivom, gubilo vezu s vršnjacima, dobivalo pažnju roditelja ostajanjem kod kuće. U liječenju je potreban multidisciplinaran pristup koji uključuje suradnju psihijatra i/ili psihologa, roditelja, stručnih djelatnika škole, liječnika obiteljske ili školske medicine i prema potrebi centra za socijalnu skrb ako se radi o dugotrajnom izostanku iz škole ili problemima u funkcioniranju obitelji. Liječenje školske fobije zahtijeva primjenu različitih terapijskih postupaka u okviru multimodalnog pristupa: psihoedukacijom roditelja, individualnu psihoterapiju (analitičku ili kognitivno-bihevioralnu), grupnu terapiju i obiteljsku psihoterapiju ovisno o težini poremećaja i uzrocima njegovog nastanka. U težim slučajevima koji ne reagiraju na psihoterapijsko liječenje primjenjuju se i lijekovi iz skupine antidepresiva i anksiolitika.U radu su prikazane suvremene spoznaje školske fobije te liječenje kognitivno bihevioralnim terapijom uz prikaz jednog kliničkog slučaja. / School phobia is not a separate diagnosis, but a clinical entity that includes anxiety and avoidance behaviour related toeither going to or staying in school, which may appear at any time during education. In most cases it is a manifestation of separation or social anxiety, although refusal to attend school may also be related to other emotional disorders in children and adolescents, such as generalized anxiety disorder, panic disorder or depression. Besides disrupting the normal functioning of a family, school phobia has serious negative consequences on a child's education and social relations, and as such may be a very complicated childhood disorder. In differential diagnosis it is important to differentiate school phobia from truancy, antisocial behaviour (stealing, lying, etc.) and engaging in fun activities. Early treatment is important in order to minimize the child's falling behind in school, losing contact with other children and getting extra attention from parents by staying at home. Treatment requires a multidisciplinary approach that includes the cooperation of a psychiatrist and/or psychologist, parents, school staff, a physician and social services in...

No abstract