Elektronički nadzor specifičan je modalitet praćenja nad provođenjem alternativnih sankcija, odnosno nadzor nad mjerama opreza ili mjerama prisutnosti okrivljenika u postupku, način izvršenja kazne zatvora ili pak, per se, alternativa kazni zatvora. Unatoč širokom afirmativnom trendu upotrebe elektroničkog nadzora u raznim fazama kaznenog postupka, nisu ga prihvatile sve zapadnoeuropske zemlje, što sugerira da različite kulturne tradicije, ustavne konfiguracije i posebna nacionalna iskustva uvelike utječu na obrasce njegove provedbe. U pojedinim europskim jurisdikcijama koje primjenjuju elektronički nadzor postoje mnoge razlike u njegovoj implementaciji, ali s obzirom na njegovu zastupljenost, može se konstatirati da elektronički nadzor nije kvantitativno relevantna mjera. Također, unatoč predviđenom zakonodavnom okviru, pojedine zemlje nemaju praksu pribjegavanja navedenom modalitetu nadzora. Ovaj rad ima za cilj analizirati i ocijeniti pristup elektroničkom nadzoru u pojedinim europskim zemljama raznim modalitetima njegove primjene u svim fazama kaznenog postupka. Primjenom teorijske metode analizirana je relevantna komparativna literatura u pogledu predmetne materije te se autorica referira na rezultate prijašnjih istraživanja koja su provedena u odnosu na razne aspekte elektroničkog nadzora i njegove korelacije s recidivizmom. Također, upotrebom normativne metode omogućen je uvid u zakonodavno uređenje predmetnog instituta, ali i u primjenu u praksi koja se kreće od mrtvog slova na papiru (npr. Hrvatska), preko normativne suzdržanosti (npr. Njemačka) do širokog dijapazona korištenja u raznim fazama kaznenog postupka i modifikacije primjene (npr. Engleska/Wales, Francuska, Belgija, Nizozemska).

In the United Kingdom, the regulatory mechanism for intercepting communications has undergone substantial changes in the last few decades. Until the European Court of Human Rights (ECtHR) judgment in the Malone case (1984), in which it found a violation of the right to protection of private and family life pursuant to Art. 8 of the European Convention for the Protection of Fundamental Rights and Freedoms (ECHR), the United Kingdom did not have a concise legislative framework governing the interception of communications. Legislative frameworks governing the subject matter have also been changed by the standards set by the practice of the ECtHR. The implementation of the ECHR into the British legal system has imposed higher privacy protection standards as guaranteed by Art. 8 ECHR, in an environment where the common law approach that “the police can do whatever they want as long as it is not prohibited by law” was no longer sustainable. The specific feature of the legislative regulation of special evidentiary actions in the United Kingdom is manifested, for some special evidentiary actions, through the absence of judicial control, at least in the phase of issuing and extending orders for their implementation. Today, the area in question is governed by a special Regulation of Investigatory Powers Act 2000 (RIPA), Investigatory Powers Act 2016 (IPA), and related Codes of Practice, however not by the Criminal Procedure Code, as is the case in the countries with a continental legal tradition. In this paper, the author analyses the legislative changes that preceded the enactment of the Regulation of Investigatory Powers Act 2000, as well as the new Investigatory Powers Act 2016 that be described as the biggest reform of British interception regulation, as it has, for the first time in the UK, incorporated a judicial element for the power to interception. In this context, the question arises as to whether recent legislative changes meet the standards as established by the ECtHR. Consequently, conclusions are presented concerning the revised concept of the subject matter.

Zakoniti nalog suca istrage neophodna je formalna komponenta za provođenje posebnih dokaznih radnji te ujedno i nužan preduvjet za zakonitost tako prikupljenih rezultata, o kojoj se vodi računa u nekoliko faza postupka. Kako u inicijalnoj fazi izdavanja naloga suca istrage sučevo uvjerenje o ispunjenju zakonskih uvjeta za nalaganje posebnih dokaznih radnji nitko ne može dovesti u pitanje s obzirom na to da ne postoji mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv izdanog naloga, to je tek u kasnijim fazama postupka na dispoziciji stranaka mogućnost da osporavaju njegovu zakonitost. Navedena se okolnost može istaknuti kako pred sudom prvog stupnja povodom prijedloga za izdvajanjem iz spisa nezakonitih dokaza prikupljenih posebnim dokaznim radnjama temeljem manjkavog naloga suca istrage tako i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske povodom žalbe na rješenje prvostupanjskog suda kojim je takav prijedlog obrane odbijen. Nalogom suca istrage nužno je adekvatno obrazložiti sve konkretne okolnosti slučaja koje će potvrditi postojanje osnove sumnje protiv osumnjičenog u pogledu počinjenja kataloškog kaznenog djela, a posebno razloge zbog kojih se izvidi nisu mogli provesti na drugi, manje nametljiv način. Slijedom navedenog postavlja se pitanje rezultira li izostanak obrazloženja ili (čak) manjkavosti u obrazloženju naloga suca istrage, poput odsutnosti konkretizacije okolnosti koje opravdavaju primjenu posebnih dokaznih radnji, nezakonitošću tako prikupljenih dokaza. Ovo je istraživanje usredotočeno na sudsku praksu, a provedeno je pretraživanjem online-baze Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kontekstu nezakonitih dokaza, napose rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji. Također je putem online-baze analizirana praksa ESLJP-a u predmetima protiv Republike Hrvatske u kontekstu povrede konvencijskog prava na zaštitu privatnog i obiteljskog života iz čl. 8. EKLJP-a, upravo iz razloga nedostatne obrazloženosti naloga suca istrage, odnosno nedostatne sudske kontrole, ali i čl. 6. EKLJP-a koji igra važnu ulogu u domeni aposteriorne sudske kontrole u kontekstu pravičnosti postupka budući da upotreba dokaza pribavljenih kršenjem konvencijskog prava iz čl. 8. EKLJP-a može otvoriti pitanje povrede pravičnosti postupka iz čl. 6. EKLJP-a. Na podlozi provedenih istraživanja iznjedren je zaključak da je sudska kontrola zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim dokaznim radnjama adekvatan i aktivan zaštitni mehanizam, no da se u praksi ipak pojavljuju određena pitanja koja potražuju argumentirane odgovore. Neke od tih odgovora nudi i ovaj rad te se u tom pogledu sumiraju zaključci i sintetiziraju konkretna rješenja.

Trgovanje dijelovima ljudskog tijela jedno je od najsurovijih oblika zločina suvremenog doba. Aktualnost ovog fenomena pojačavaju okolnosti njegove isprepletenosti s organiziranim kriminalom i ljudskim očajem. Posljedice su trgovanja dijelovima ljudskog tijela: (I) pogibeljne za »darivatelje«; (II) prosperitetne za »posrednike«; te (III) životno uvjetovane za »primatelje«. U ovom se radu analizira fenomen trgovanja dijelovima ljudskog tijela u neposrednoj vezi s razvojem transplantacijske medicine i kirurgije. Transplantacija ljudskih organa gravitira prema indikativnoj etici odgovornosti te postepeno nadilazi imperativnu etiku dužnosti. Međutim, s etičkog i moralnog gledišta, darivanje ljudskih organa predstavlja čin sebedarja, što komercijalizaciju ljudskih organa čini neprihvatljivom jer vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Osim etičkih implikacija, u ovom se radu analiziraju međunarodni dokumenti koji se odnose na problematiku trgovanja dijelovima ljudskog tijela te hrvatsko normativno uređenje predmetne materije, dok se zaključno iznose bioetički i kaznenopravni odgovori na razmotrenu problematiku.