Polazeći od činjenice da je moguće nekoga naučiti mudrosti (usp. Mudr 6,9; Job 33,33; Ps 51,8; Sir 23,2 itd.) kao i od pretpostavke da se mudrost može steći (usp. Job 28,18; Izr 3,13; 4,5.7; 8,33 itd.), rad predstavlja širok spektar znanja i neznanja Isusovih učenika, ponajprije obraćajući pažnju na ona mjesta u kojima sam Isus konstatira znanje svojih učenika ili njegovu odsutnost te ih poziva na usvajanje određenog znanja ili mudrosti. Evanđelja konstatiraju da se Isus od najranijeg svojeg djetinjstva napunjao mudrosti i napredovao u njoj (usp. Lk 2,40.52) te da se ta njegova mudrost očitovala kasnije u njegovu nauku i silnim djelima. O sebi Isus tvrdi da zna odakle dolazi i kamo ide, da zna Oca, da zna koga je izabrao te da poznaje svoje ovce. No, isto tako on želi naučiti i svoje učenike kako bi i oni upoznali jedinoga istinskog Boga, i onoga kojeg je On poslao - Isusa Krista te imali život vječni (usp. Iv 17,3). Svoje učenike Isus podučava u prispodobama kako se pripremiti za njegov povratak, a na Posljednjoj večeri daje im primjer uzajamne ljubavi, a njegovo nasljedovanje učinit će ih blaženima (usp. Iv 13,15). Kako bi izbjegli žestokost neprijatelja u širenju evanđelja, Isus savjetuje svojim učenicima biti mudar kao zmija. Istinska mudrost se ponajprije razotkriva u odlučujućem trenutku Kristova povratka i Posljednjeg suda. Kroz primjere likova mudrog graditelja kuće na stijeni (usp. Mt 7,24-27), vjernog i mudrog upravitelja (usp. Mt 24,45-51; Lk 12,42-46), nepoštenog, no snalažljivog upravitelja (usp. Lk 16,1-8) te pet mudrih djevica (usp. Mt 25,1-13) Isus u prispodobama daje učenicima najvažniju pouku mudrosti, a to je kako ući u vječnu radost nebeskog Oca.

Temeljni je razlog nastajanja nekog prijevoda ponajprije omogućiti razumijevanje originalnog teksta onomu tko ne razumije jezik na kojem je taj tekst napisan. Biblijski tekstovi nisu samo tekstovi napisani na starohebrejskom (i aramejskom) ili starogrčkom jeziku, nego oni sadržavaju i Riječ Božju — objavu Boga o Sebi te Njegove volje spasenja za svakog čovjeka. Dakle, prijevod Svetog pisma nije samo prijevod s jednog jezika (drevnog i nerazumljivog) na drugi jezik (moderan i razumljiv), nego i prenošenje Božanske Objave. Prijevod sv. Ćirila i Metoda realizira i jedno i drugo. Članak istražuje preduvjete i nastajanje ćirilometodskog prijevoda Svetog pisma na slavenski jezik, uzimajući u obzir ponajprije razloge — naviještaj Evanđelja kod Slavena, no i poteškoće tog prijevoda — nepostojanje pisma i otpor slavenskomu jeziku u liturgijskoj upotrebi. Odgovor Slavenskih apostola na nepostojanje slavenskog pisma bilo je stvaranje glagoljice i ćirilice, a pravo na liturgijsku upotrebu bilo je ostvareno prijevodom ne samo Svetog pisma, nego i brojnim liturgijskim tekstovima. No ta dostignuća Svete braće imala su utjecaj ne samo na razvoj kršćanstva kod slavenskih naroda u početcima, nego su u kasnijim stoljećima često postajala i razlog zastoja misijske gorljivosti radi očuvanja „sakralnosti“ slȏva prijevoda.

Govoriti danas o službi svećenika u svećeničkom narodu kao i općenito o svećeništvu znači dotaknuti se same duše Božjeg naroda i osjetiti bilo njegova srca. Svećeništvo nije na marginama Božjeg naroda niti samo jedno od pitanja s kojima se Crkva danas susreće. Unutar Božjeg naroda, kojega je Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi, učinio »kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu« kako bi svi koji su kršteni bili posvećeni te prinosili duhovne žrtve, »ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu« (LG 10). Pitanje svećeništva zapravo je pitanje identiteta Crkve jer svi krštenici, kako bi mogli izvršavati svoju službu kraljevskog svećeništva, imaju potrebu svećeničkog posredništva Krista, koji je prisutan i djelotvoran upravo kroz ministerijalno svećeništvo. Iz toga proizlazi da razumijevanje identiteta svećenika vodi prema razumijevanju identiteta Crkva, a razumijevanje Crkve kao Tijela Kristova i zajednice svetih presudno je za razumijevanje novozavjetnog svećeništva. Isto se može reći i za službu svećenika, koja ne može biti definirana, a da ne govorimo, izvršena, izvan ili bez naroda u kojem i za kojeg svećenik izvršava svoju službu. U radu se prvo na temelju Sinajskog saveza (Izl 19 – 24) analiziraju privilegije izabranog naroda kao »kraljevstva svećenika« koje mu daju pravo približiti se Bogu uime svih naroda, kao i uloga starozavjetnih svećenika, osnovna zadaća kojih je »čuvati« Božju svetost, što podrazumijeva održavanje distance između Boga i ljudi. U Novom zavjetu zajedničko svećeništvo vjernika rađa se iz novog Saveza u Kristovoj krvi na posljednjoj večeri. Dajući svojim učenicima svoje tijelo i svoju krv, Krist ih čini sudionicima njegova vlastita života, a zapovijedajući im »činiti ovo njemu na spomen«, povjerava im i svoje svećeništvo, to jest snagu posvećivanja i posredništva. Svećenici koji danas primaju tu službu preko polaganja biskupovih ruku nastavljaju ne samo apostolsku službu navještaja evanđelja i nauka Riječi te upravljanja zajednicama i brigu o njima nego i Kristovu svećeničku žrtvu, koju ostvaruju u daru samih sebe ponajprije u posredničkoj službi jedinstva i posvećenja Božjeg naroda.