No abstract

Vrtoglavica i omaglica jedni su od najčešćih razloga zbog kojih bolesnici traže liječničku pomoć te su uzrok otprilike 3,5 % svih posjeta hitnoj medicinskoj službi. Veoma je bitno prepoznati životno ugrožavajuće vrtoglavice, koje zahtijevaju neposredno zbrinjavanje, te ih razlikovati od „benignih“, samolimitirajućih stanja. Upravo stoga bolesnici s akutnom vrtoglavicom često predstavljaju dijagnostički i terapijski izazov nadležnom liječniku. Aktualan pristup bolesniku s akutnom vrtoglavicom ne uzima u obzir samo kvalitetu simptoma, već stavlja naglasak i na vrijeme nastanka tegoba, trajanje, provokacijske čimbenike, prateće simptome i informacije o potencijalnim prijašnjim epizodama. S obzirom na vrijeme trajanja simptoma i provokacijske čimbenike, akutne vrtoglavice možemo svrstati u tri skupine: akutni (jednokratni) vestibularni sindrom, spontani povratni vestibularni sindrom i izazvani povratni vestibularni sindrom. Akutni vestibularni sindrom (AVS) označava iznenadnu pojavu vrtoglavice koja traje dulje od 24 sata, povezan je s mučninom, povraćanjem, nestabilnošću i nistagmusom, a simptomi su dodatno pogoršani pokretima glave. Razni središnji i periferni uzroci mogu potaknuti nastanak AVS-a, od kojih su najčešći vestibularni neuronitis (VN) i moždani udar stražnje cirkulacije. Kao moćan alat za prepoznavanje perifernog vestibularnog sindroma i moždanog udara u literaturi se zadnjih godina zagovara HINTS (engl. Head Impulse, Nystagmus, Test of Skew) plus protokol. Najčešći uzroci perifernog vestibularnog sindroma su benigni paroksizmalni pozicijski vertigo (BPPV), vestibularni neuronitis i Ménièreova bolest. U ovom članku donosimo pregled novijih pristupa koji pomažu u lakšem i bržem razlikovanju „benignih“ od ugrožavajućih oblika vrtoglavica, suvremenog liječenja, kao i pregled najčešćih perifernih vrtoglavica.

Poremećaji gutanja učestala su tegoba kod neuroloških bolesnika. Radi se o tegobama koje znatno narušavaju kvalitetu života, mogu uzrokovati poremećaje hranjenja, malnutriciju, dehidraciju, ali i dovesti do aspiracije i aspiracijske pneumonije. Dostupne dijagnostičke metode obuhvaćaju upitnike za probir i samoprocjenu simptoma, protokole logopedske dijagnostike te fiberendoskopiju i videofluoroskopiju, a važna je i procjena nutritivnog statusa bolesnika. Nakon postavljene dijagnoze disfagije poseže se za brojnim rehabilitacijskim postupcima koji omogućavaju ublažavanje simptoma i smanjenje rizika od aspiracije. Katkad se tegobe pokušava umanjiti i kirurškim metodama. U liječenju disfagije u oboljelih od Parkinsonove bolesti istražuje se i korist od duboke moždane stimulacije.