Izbjeglička i migracijska kriza koja je svoj vrhunac doživjela 2015. godine u Europskoj uniji, stavila je pred Republiku Hrvatsku brojne sigurnosne izazove, a samim time i pravne/normativne izazove u smislu pravne regulative upravljanja takvom krizom. Relacija odnosa između zaštite prava izbjeglica kada pristupe teritoriju i zaštite teritorija zasigurno je utjecala na (javne) politike Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), a brojna "kršenja" ljudskih prava pala su u drugi plan iz razloga zaštite drugih prava. Suverenost i zaštita teritorija primarna je potreba svakog društva i svakog značenja državnosti, no znači li to da se taj cilj treba ostvariti pod svaku cijenu i s kojim posljedicama, odnosno u kauzalnoj vezi izbjegličke krize i zaštite teritorija/granica što ima nadnacionalnu važnost? Status izbjeglice sadrži brojna prava koja su zaštićena na međunarodnoj razini Konvencijom o statusu izbjeglica. Upravo takve činjenice prihvaćanja međunarodnopravnih obveza Republike Hrvatske postavljaju ključno pitanje stvaraju li i u kojoj mjeri međunarodnopravne obveze Hrvatske prema izbjeglicama nacionalni ili europski sigurnosni izazov. Migranti, koji su se priključili izbjegličkom valu 2015. godine, nisu nositelji prava na azil i moraju poštovati postavljena europska rješenja za zakonit ulazak i boravak u Uniji. Upravo razlikovanje migranata od izbjeglica u navedenoj krizi bio je najveći problem koji je stvorio brojne opasnosti i izazove za države članice, posebice pogranične države poput Hrvatske. Stoga će se u ovom članku analizirati pravo na azil i pristup sustavu azila u odnosu na prava država članica da zaštite svoj teritorij iz razloga nacionalne sigurnosti na primjeru Hrvatske.

Sagledavajući suvremene pravne (normativne) oblike borbe protiv terorizma u Europskoj uniji, neupitno je i činjenično da iza svake akcije (uključujući i političku) postoji pravna osnova/temelj na kojem počiva takva akcija. Upravo određena povijesna događanja s kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, kako u Svijetu, Europskoj uniji, tako i u Republici Hrvatskoj, uzrokovat će kauzalnost između samih povijesnih događaja/ političkih odluka i pravnog normiranja/pravnog aktivizma u borbi protiv terorizma. Normativno uređivanje borbe protiv terorizma (in)direktno će se upravo zbog činjenice općepoznatog i globalno nazvanog "rata protiv terorizama", "Arapskog proljeća" i pojave terorističkih napada u Europi, kao i samog procesa pristupa Europskoj uniji, tako i samim članstvom u Europskoj uniji odraziti na političku akciju i normativno reguliranje borbe protiv terorizma i nakon samog pristupa Europskoj uniji. Normativno uređenje borbe protiv terorizma, a pravnopovijesno gledano na primjeru Republike Hrvatske imat će višeznačnu ulogu važnosti takve borbe; prvo;pripadnost svjetskoj/europskoj skupini zemalja koje normativno uređuje borbu protiv terorizma, drugo; ujednačavanje hrvatskih pravnih normi koji reguliraju pitanje borbe protiv terorizma s pravnim stečevinama Europske unije (acquis communautaire Europske unije) u postupku pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europskoj uniji, te kao treće; pravno normiranje borbe protiv terorizma kauzalno je povezivo kako po pitanju zaštite nacionalne sigurnosti u nacionalnom značenju, tako i po pitanju same sigurnosti Europske unije i samih susjednih zemalja Republike Hrvatske.

In the last twenty years, through the democratic development of the Republic of Croatia, the problem of modernizing parliamentary electoral legislation and the need and desire to create a better and fairer electoral system as a whole, which will bring the Republic of Croatia into European integration and the map of Western democracies comes “to the surface”. In order for the implementation of the political desire to join Western democracies and bring the Republic of Croatia closer to the European Union realize its full potential, the electoral system was changed in 1999, and since then seven elections have been held for the Croatian Parliament, and the Republic of Croatia has in the meantime become a full member of the European Union. On this democratic path and democratic-parliamentary progress of the Republic of Croatia, a constant and unchanged circumstance (parliamentary anomaly) was noticed, which the Constitutional Court warned about back in 2010, and that is the need to create a fairer electoral system, since these existing ones call into question legality and constitutionality of the election results (the warning which the Croatian Parliament still ignores). Therefore, in this paper, the authors, by analyzing the existing electoral system and comparing the 2000 and 2020 elections, identify its shortcomings, inconsistencies between the Act on Election of Representatives to the Croatian Parliament and the Act on Constituencies. Further analysis in this paper refers to the fact of imbalance in the number of voters in different constituencies in which an identical number of representatives is elected (malapportionment), and the lack of “justness” that allows issues of political engineering and forming post-election coalitions, as well as the possibility of representatives “entering” the Croatian Parliament with a minimum number of votes obtained. Also, the authors try to confirm the thesis that the existing electoral system of electing representatives to the Croatian Parliament as a legislative body of the Republic of Croatia needs to be made more just in order to completely fulfill its purpose of creating parliamentary democracy in accordance with the rule of law and the will of the people. In light of the above, the paper will compare and analyze the results of the aforementioned parliamentary elections and their shortcomings, and will provide an overview of the necessary changes and the creation of a future more just electoral system, which the Republic of Croatia certainly needs and which will reduce to a minimum the difference between law and justice in the procedures for the election of representatives to the Croatian Parliament.

Procesi pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU-a iznimno su kompleksni i vrlo specifični u odnosu na većinu država srednjoeuropskog i jugoistočnoeuropskog prostora. U usporedbi sa svim državama članicama koje su EU-u pristupale u veliku proširenju 2004. te 2007. RH susretala se s mnogim bitno drukčijim izazovima, pa nije rijetko da su se u brojnim napisima pristupanja RH EU-u upotrebljavali najrazličitiji atributi kao 'dugo putovanje' (M. Staničić) ili 'kamenito putovanje – Steniger Weg' (G. Sander, B. Vukas,ml.) i drugi. Pristupanje RH euroatlantskim integracijama i njezin povratak u zapadnoeuropski civilizacijski krug bio je cilj gotovo svih novoformiranih političkih stranaka i intelektualnih krugova 1990., kao i novog vodstva Republike Hrvatske izabrana na prvoj sjednici višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. Jugoslavenska kriza te sve otvorenija velikosrpska agresija i rat protiv Republike Hrvatske bitno će determinirati odnose RH i tadašnjeg EEZ-a. Tako će sadržaj njihovih početnih odnosa biti poglavito uvjetovan pokušajima EEZ-a i drugih europskih organizacija za ublažavanje krize, nastojanjima posredovanja u prvim oružanim sukobima i doprinosima uspostavi mira u vremenu otvorene agresije koja će prijetiti opstanku same države. Autori ovog rada preko pravnih izvora institucija EEZ-a, odredaba tadašnjega europskog prava te međunarodnog prava pokušat će pokazati početke odnosa RH i EEZ-a, napose nakon proglašenja državne neovisnosti 8. listopada 1991. Cilj je navedena istraživanja predstaviti ulogu EEZ-a u tim vrlo specifičnim bilateralnim odnosima i važnost svih tih zbivanja za kreaciju daljnjih odnosa, osobito nakon međunarodnog priznanja RH.