U književnom diskursu oko prijelaza sloljeća analiziraju se imaginacije ženstvenosti. Može se utvrdili, da se u tim slikama radi manje o ženi - u njenoj socijalnoj i obiteljskoj konotaciji - a više o muškoj predodžbi prirodnog bića žene, što se s jedne strane osjeća kao izazov, a s druge strane kao objekt projekcije za vlastitu nesavršenost, neuspjehe i strahove. Vlada ambivalentni stav prema drugom spolu koji je izraz duhovno-povijesne anatomije tog vremena, dekadencije i vitalizma. Književne imaginacije ženstvenosti mogu se promatrati u tom kontekstu, i za njih su prikazane tipizacije Sinnenreufel (demon putenosti), femme /alale, femme fragile, Undine, »amazonka« i »pramajka«.

No abstract

No abstract

U ranim djelima Doblina odnos žena — muškarac ima posebno značenje, a on je do sada jednostrano tumačen, prije svega definiran pojmovima mržnje i borbe spolova, povezan mržnjom prema ocu i kompleksom majke. Pri tome se obično koriste autobiografske izjave autora o njegovom djetinjstvu i mladosti koje se tumače jednostrano i bez kritičnosti. Doblinovo prikazivanje odnosa spolova nikad nije »normalno«, već je uvijek opterećeno konfliktima. Istraživanje je dakle usmjereno u pravcu prikaza prirode ovih konflikata i njihovog svrstavanja u subjektivni i povijesni kontekst. Pri tome se uočavaju i tri osnovna modela odnosa među spolovima: prvo, nesposobnost da se međusobno komunicira i pored magijskog privlačenja, koja se ispoljava u izolaciji i samo se zajedničkom smrću ili bijegom u drugi element može prebroditi; drugo, cijepanje ličnosti i gubljenje njenog identiteta uzrokovano nagonom ka drugom spolu, koji prodire i ometa svojom živahnošću vlastito ja ; treće, bezuslovna seksualnost kao zaštita od udara ljubavi, uz zahtjev za slobodnu ljubav i prostituciju. U sva ova tri modela ponašanja manifestira se otuđenje od svoje okoline i sebe samog. Time se može uspostaviti veza između načina prikazivanja odnosa žena — muškarac i niza problema literature početkom XX stoljeća.

Doblinova prikazivanja žene su definirane u njegovu posljednjem romanu kao »raznolikost u pogledu čovjeka«. Za analizu koriste se različiti načini čitanja romana, u kojem imaginacija i projekcija ženstvenosti imaju važnu ulogu. Prvenstveno se odnose na glavnu žensku ličnost Alice Allison, čija se dvostruka priroda (svetica - kurva) razotkriva kroz roman različitim poetskim predodžbama. Usporedo tom otkrivanju njenog dualizma, promatra se proces raspada porodice koji se uključuje u paradigmu demaskiranja mehanizma rata. Uočava se da pričanje priče daje mogućnosti da se ironiziranjem i igranjem variraju imaginacije i projekcije žene, što je istodobno i specifično za vrijeme, kao i za Doblinovu poetiku prikazivanja žene.