The paper first provides an overview of the historical level of museology and the history of museology as its special aspect because researching the work of a personality from the history of museums in Croatia belongs exactly to this level and aspect of museology. Next, successive stages of the development of museological thought are given, and persons who made contributions in Croatia are identified. In conclusion, it is determined that although Tkalčić cannot be called the initiator of the Croatian museology, as provided in the entry in the Croatian Encyclopaedia, he was an expert on basic theoretical museological concepts, even more so in the field of practical museology, who not only kept track of foreign thought but also laid in practice many foundations related to the furnishing of museum buildings, the principles of good exhibition, and the use of various means of communication, all with an aim to allow also the least educated audience to find museums to be places of education and learning.

U prilogu se prvo daje pregled povijesne razine muzeologije te povijesti muzeologije kao njena posebnog aspekta, jer istraživanje djelovanja jedne osobnosti iz povijesti muzeja u Hrvatskoj pripada upravo ovoj razini i aspektu muzeologije. Potom se daje slijed razvoja muzeološkog promišljanja uz identificiranje onih koji su mu u Hrvatskoj dali svoj doprinos. Zaključno se utvrđuje da, iako Tkalčića ne možemo nazvati začetnikom hrvatske muzeologije, kako to stoji u natuknici Hrvatske enciklopedije, u njemu smo imali poznavatelja osnovnih teorijskih muzeoloških koncepata, još i više onih iz područja praktične muzeologije, koji je ne samo pratio inozemna promišljanja nego i u stvarnosti provodio mnoge zasade koje se tiču uređenja muzejskih zgrada, principa dobrog izlaganja i korištenja različitih sredstava komunikacije, a sve kako bi i najmanje obrazovana publika mogla u muzeju pronaći prostor učenja i spoznavanja.

No abstract

U ožujku 2017. godine otišao je tiho, doslovce do posljednjeg dana vezan uz svoje zbirke, dr. sc. Josip Kovačić, a kojeg smo i u akademskoj, i u muzejskoj i povjesničar-sko-umjetničkoj zajednici na prvom mjestu doživljavali kao -Kolekcionara, odnosno kao stvaratelja respektabilnoga umjetničkog fundusa u koji smo posezali kad bismo istraživali pojedinačne ili skupne likovne fenomene, kad bismo pripremali manje ili veće umjetničke izložbe, kad bismo ulazili i sami u začudan svijet kolekcionara itd. Josip Kovačić rođen je u Čakovcu davne 1935. godine. Podaci o njegovu obrazovanju svjedoče kako je bila riječ o nadarenom djetetu i mladom čovjeku koji je uz uobiča-jeno školsko obrazovanje imao motivaciju ovladati i vještinom sviranja glasovira (varaždinska Glazbena škola) te poslije, školovanim plesnim pokretima odnosno baletom (Srednja baletna škola u Zagrebu). Dakle, već je u ranim formativnim godinama i sam doprinosio kulturnom stvaranju. Sve se to nastavilo i tijekom studija slavistike i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu (1954.-1959.). Poslije je radio kao profesor hrvatskog jezika u Čakovcu (Učiteljska škola, Gimnazija) i Zagrebu (IV. gimnazija), a boravak u Pečuhu u svojstvu lektora na Južnoslavenskoj katedri Visoke nastavničke škole (1971.-1975.) iskoristio je za izradu magistarske radnje pod naslovom Usmena narodna balada na mađarskom i hrvatskom ili srpskom jezič-nom području, što će poslije proširiti u doktoratu vezanom uz poetsku vrstu balade i romance na istom korpusu (1980.). Dakle, pripadao je i znanstvenoj zajednici i znanstveni diskurs nije mu bio stran, a što smo često zaboravljali.

No abstract