Mi, s rubova Europe: Sumorni jezik i "slavenska duša"Dalekim poljskim prijateljima
Gombrowicz ili o pobuni egzistencijeIskustvo moderne povijesti Europe može se nazvati praksom razaranja jezika kao forme duhovnoga bitka. Jezik posjeduje mističnu moć u višezna-čnome kazivanju istine. Zbog toga se čak i u doba-bez-riječi određeno prelaskom u posthumano stanje digitalne slike osjeća potreba za uspostavom nove opće gramatike. Tko želi govoriti o duhovnome identitetu Europe u moderno doba, ne može zanijekati da se svijest o nužnosti destrukcije jezika pojavljuje drugim početkom "naroda" izvan bilo kakve redukcije na mitske slike o veličini i žrtvi povijesti. Povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća bila je univerzalna forma preusmjeravanja povijesti iz bezuvjetnoga napretka u spirale budućnosti. Zagledana istodobno u iskon i ono nadolazeće, avangarda je otvarala nove perspektive duhovnoga razvitka. Posvuda se zbivalo ono "Isto" u razlikama: ruska avangarda i ukrajinska, poljska i talijanska, njemačka i francuska. Nisu više važne nacionalne razlike. Presudne su razlike u pristupu jeziku i slici onoga nadolazećega u suigri kaosa i forme. Jedan od pouzdanih svjedoka ovoga dugovjeka događanja u vlastitome labirintu znakova zacijelo je poljski književnik Witold Gombrowicz. Prethodnik egzistencijalnoga nemira epohe kraja individuuma u doba planetarne tehnike u romanu Ferdydurke napisanome 1937. godine govori o sukobu između stvaranja i razaranja forme. Jezik se ponajprije pojavljuje svezom ideje i kazivanja događaja s kojim nastaje susret. Dramatski susret nije, međutim, susret između Dvojega, subjekta i njegova dvojnika. Susret je to s licem Drugoga. U svojoj drugosti taj Drugi uvijek je uistinu netko Treći.