Eriksonov koncept generativnosti odnosi se na brigu za mlađe generacije i za vlastite trajne doprinose društvu, koja je glavno obilježje srednje dobi. Konstrukt generativnosti je nakon Eriksona doživio brojna proširenja, a njegovu najširu razradbu predstavlja McAdamsov i de St. Aubinov model generativnosti (1992.). U ranijim provjerama modela ispitivani su odnosi između manjega broja njegovih komponenti. Stoga je provedeno istraživanje kojemu je cilj bio provjeriti odnose između pet, od ukupno sedam, komponenti modela (generativne želje, brige, predanosti, vjere u vrstu i generativnoga djelovanja) te spolne i dobne razlike u tim komponentama. U istraživanju je sudjelovalo 300 osoba od 25 do 75 godina. Komponente generativnosti ispitane su skalama, njihovim adaptiranim i kulturno prilagođenim verzijama ili novokonstruiranim skalama. U skladu s očekivanjima, analize su pokazale da su gotovo sve ispitane komponente generativnosti značajno i pozitivno povezane. Dobiveni rezultati također sugeriraju da generativnost nije razvojno obilježje samo srednje nego čitave odrasle dobi. Nadalje, nisu utvrđene značajne spolne razlike u većini ispitanih komponenti generativnosti. Jedino su orijentacija zajedništvu (kao dio generativne želje) i generativno djelovanje bili značajno izraženiji u žena. Dobiveni rezultati interpretirani su u skladu s teorijskim pristupima generativnosti, primarno Eriksonovim te McAdamsovim i de St. Aubinovim, kao i u kontekstu teorija razvoja u odrasloj dobi.