Apofastičke konstrukcije u hrvatskom jeziku na razmeđu retorike i sintakse

Abstract

Analizom mnogih retoričkih sredstava može se utvrditi kako je njihova učinkovitost utemeljena na suglasju više jezičnih razina, od fonološke do sintaktičke i da se upravo u njihovoj konstrukcijskoj simboličkoj strukturi, u smislu Langackera (1987), koja povezuje fonološku i značenjsku razinu može naći razlog njihovoj univerzalnosti i uporabnoj vrijednosti otpornoj na protok vremena. Jedna od retoričkih figura koja se analizom političkog i javnog diskursa općenito pojavila kao vrlo uspješna u svojoj retoričkoj funkciji uvjeravanja jest i apofaza ili pretericija (Škarić 2008) jer u formi negacije sadržaja zapravo privlači pozornost slušatelja i stvara koncept koji se, na prvi pogled, želi negirati. Apofastičke se strukture najčešće rabe u svrhu difamacije ili neizravne pohvale osoba ili pojava i oslanjaju se na izazivanje zanimanja slušatelja stvaranjem određenih očekivanja na temelju naočigled negiranog sadržaja. Korpusna analiza tipičnih apofastičkih konstrukcija u hrvatskom jeziku na primjerima iz političkog i medijskog diskursa u korpusu hrWaC pokazala je da se npr. zavisne objektne rečenice nakon glagola govorenja vrlo često rabe kao metoda uvođenja određenog pojma ili sadržaja koji se, površinski gledano, želi negirati suprotnim ili isključnim rečenicama. Tako se pretragom korpusa na slučajnom odabiru 100 rečenica s konstrukcijom Ne želim reći da…, ali/nego/no… utvrdilo da je čak 26 % primjera imalo tipičnu apofastičku funkciju uvođenja određenih tvrdnji zaobilaznim putem, tj. njihovom negacijom: Pritom ne želim reći da ona laže, nego samo to da imamo isključivo njezinu stranu priče. Polazeći od konstrukcijske naravi jezičnih izraza, u radu ćemo detaljno analizirati tipičnu sintaktičku strukturu apofastičkih konstrukcija s fokusom na pretericijske primjere i ulogu složenih rečenica u stvaranju željenih retoričkih i kognitivnih učinaka.