No abstract

Metafora, metonimija, frazem i eufemizam: o čemu govorimo kada govorimo o smrti? Cilj je ovoga rada istražiti hrvatski frazeološki korpus vezan uz komunikaciju o smrti i umiranju, s posebnim obzirom na njegov eufemizacijski, odnosno disfemizacijski potencijal, a potom i ispitati jesu li s formiranjem tih dviju kategorija povezani isti ili različiti kognitivni mehanizmi. Radna je pretpostavka autorȃ ovoga rada da su eufemizmi u tom smislu češće temeljeni na metaforičkom načelu, s obzirom na to da konceptualna metafora kao dvodomenski model omogućuje konceptualni pomak iz traumatične ciljne domene tabua u kakvu ugodniju i komunikacijski prihvatljiviju iskustvenu domenu izvora, dok su disfemizmi u većoj mjeri vezani uz konceptualnu metonimiju koja, kao kognitivni mehanizam čija se izvorna i ciljna sastavnica, tj. pokretač i aktivna zona, zadržavaju u okviru iste konceptualne domene, ne pruža mogućnost konceptualnoga "bijega" iz traumatičnoga područja, već izravno imenuje neki od njegovih aspekata. Kako bi se ispitala utemeljenost takve pretpostavke, autori rada proveli su anketno ispitivanje o hrvatskome frazeološkom inventaru vezanom uz semantičko polje smrti i umiranja, a njegovi rezultati potom su obrađeni te analizirani u metodološkim okvirima kognitivnoga pristupa metafori i metonimiji. Pokazalo se da nešto više od polovice frazema ispitanici koriste u svrhu eufemizacije, a najčešće u tome posežu za konceptualnom metaforom SMRT JE SAN. Ključne riječi: smrt; tabu; eufemizam; disfemizam; frazem; konceptualna metafora; konceptualna metonimija.  Ovaj rad posvećujemo izv. prof. dr. sc. Branku Kuni, dragom i iskrenom prijatelju, nezaboravnom predavaču i radnom kolegi, koji nas je početkom 2018. godine iznenadno i zauvijek napustio.Barbara Kružić -Goran Tanacković Faletar: Metafora, metonimija, frazem i eufemizam: o čemu govorimo kada govorimo o smrti?

Analizom mnogih retoričkih sredstava može se utvrditi kako je njihova učinkovitost utemeljena na suglasju više jezičnih razina, od fonološke do sintaktičke i da se upravo u njihovoj konstrukcijskoj simboličkoj strukturi, u smislu Langackera (1987), koja povezuje fonološku i značenjsku razinu može naći razlog njihovoj univerzalnosti i uporabnoj vrijednosti otpornoj na protok vremena. Jedna od retoričkih figura koja se analizom političkog i javnog diskursa općenito pojavila kao vrlo uspješna u svojoj retoričkoj funkciji uvjeravanja jest i apofaza ili pretericija (Škarić 2008) jer u formi negacije sadržaja zapravo privlači pozornost slušatelja i stvara koncept koji se, na prvi pogled, želi negirati. Apofastičke se strukture najčešće rabe u svrhu difamacije ili neizravne pohvale osoba ili pojava i oslanjaju se na izazivanje zanimanja slušatelja stvaranjem određenih očekivanja na temelju naočigled negiranog sadržaja. Korpusna analiza tipičnih apofastičkih konstrukcija u hrvatskom jeziku na primjerima iz političkog i medijskog diskursa u korpusu hrWaC pokazala je da se npr. zavisne objektne rečenice nakon glagola govorenja vrlo često rabe kao metoda uvođenja određenog pojma ili sadržaja koji se, površinski gledano, želi negirati suprotnim ili isključnim rečenicama. Tako se pretragom korpusa na slučajnom odabiru 100 rečenica s konstrukcijom Ne želim reći da…, ali/nego/no… utvrdilo da je čak 26 % primjera imalo tipičnu apofastičku funkciju uvođenja određenih tvrdnji zaobilaznim putem, tj. njihovom negacijom: Pritom ne želim reći da ona laže, nego samo to da imamo isključivo njezinu stranu priče. Polazeći od konstrukcijske naravi jezičnih izraza, u radu ćemo detaljno analizirati tipičnu sintaktičku strukturu apofastičkih konstrukcija s fokusom na pretericijske primjere i ulogu složenih rečenica u stvaranju željenih retoričkih i kognitivnih učinaka.