U radu se obrađuje problem obuhvata i značenja prijenosa (fidi) fiduciae causa s obzirom na
tekstove prema kojima je došlo do fiducijarnog prijenosa vlasništva s uključenom, kao međufazom ili konačnom
fazom, svrhom darovanja. Analizirani su fragmenti iz Digesta za koje se u
romanistici smatra da su se izvorno odnosili na fiduciju. Obrađeni su njihov
sadržaj, način na koji je u njima izražena fiducijarna obveza te odnos te
obveze i prava na tužbu koje je iz nje izviralo prema konačnoj svrsi prijenosa.
Izdvojen je i raščlambi podvrgnut tekst D. 39, 5, 18 pr.-2 kao primjer negotium mixtum cum donatione, u
kojem je posebno vidljiv odnos fiducijarne kauze i causae donationis. Na kraju je iznesen zaključak o položaju causae fiduciae prema drugim pravnim
osnovama.