O jezičnim igrama iz učiteljske perspektive

Abstract

U Kurikulumu nastavnog predmeta Hrvatski jezik (2019) učenik se smatra proaktivnim subjektom, a učitelj postaje mentorom i moderatorom. Zbog opsežnosti i zahtjevnosti predmeta Hrvatski jezik, učitelji gramatičko- pravopisne sadržaje moraju približiti učenicima kako bi pospješili i olakšali im učenje te promijenili percepciju nastavnoga predmeta iz negativne u pozitivnu. Zbog niske razine komunikacijske i lingvističke kompetencije danas govorimo o funkcionalno nepismenim generacijama. Zato je sadržaj predmeta potrebno prilagoditi razvojnoj dobi i interesima učenika. Uporaba jezične igre u okviru komunikacijsko- funkcionalnoga pristupa pokazala se vrlo svrhovitom u ranojezičnome diskursu (Pavličević-Franić, 2005). Stoga je cilj ovoga rada bio ispitati koriste li učitelji igru kao metodu u nastavi Hrvatskoga jezika, u kojim područjima i sadržajima te postoji li statistički značajna razlika u primjeni načela igrifikacije s obzirom na godine radnoga staža. Potvrđuje se da učitelji znaju važnost lingvodidaktičke igre, ali je u praksi rabe samo ponekad.