When starting school pupils begin to adopt the standard Croatian language (non dominant L2), which in some regions differs from the native idioms (dominant L1). In this situation the interlanguage field is created and most students become vertically plurilingual, i.e. the interweaving of different language codes is ref lected in monolingual school practice.In this research the greatest attention has been paid to the cognitivelinguistic para digm and the constructivist theory, within which the stimulus theory and error theory have proven to be an extremely purposeful part of the learning process in the early lan guage development. The aim was to examine the purposefulness of the application of the modern learning theories on the development of communicative competence of younger primary school pupils. The research results have confirmed that communicative compe tence can be successfully developed, among other, by taking advantage of errors as a stim ulus for further learning. Only in such a situation the interlanguage field in monolingual Croatian language practice should be treated as a positive and not a negative linguistic phenomenon.

U Kurikulumu nastavnog predmeta Hrvatski jezik (2019) učenik se smatra proaktivnim subjektom, a učitelj postaje mentorom i moderatorom. Zbog opsežnosti i zahtjevnosti predmeta Hrvatski jezik, učitelji gramatičko- pravopisne sadržaje moraju približiti učenicima kako bi pospješili i olakšali im učenje te promijenili percepciju nastavnoga predmeta iz negativne u pozitivnu. Zbog niske razine komunikacijske i lingvističke kompetencije danas govorimo o funkcionalno nepismenim generacijama. Zato je sadržaj predmeta potrebno prilagoditi razvojnoj dobi i interesima učenika. Uporaba jezične igre u okviru komunikacijsko- funkcionalnoga pristupa pokazala se vrlo svrhovitom u ranojezičnome diskursu (Pavličević-Franić, 2005). Stoga je cilj ovoga rada bio ispitati koriste li učitelji igru kao metodu u nastavi Hrvatskoga jezika, u kojim područjima i sadržajima te postoji li statistički značajna razlika u primjeni načela igrifikacije s obzirom na godine radnoga staža. Potvrđuje se da učitelji znaju važnost lingvodidaktičke igre, ali je u praksi rabe samo ponekad.

Lingvodidaktički predložak u stručnoj se literaturi definira kao funkcionalni izvorni tekst analizom kojega se postižu kognitivni ciljevi i usvajaju jezični sadržaji. Roman Hrvoja Kovačevića Tajna mačje šape lektirni je naslov u 4. razredu osnovne škole te je predviđen za analizu u okviru nastave književ-nosti. No, budući da je riječ o izrazito slojevitome tekstu, vrlo svrhovito može poslužiti i kao paradigmatski primjer lingvodidaktičkoga predloška u procesu učenja i poučavanja materinskoga jezika.S književno-umjetničkoga aspekta, Kovačevićev je roman zanimljiv i vrlo dinamičan umjetnički tekst, razgranate fabule i jasne strukture, socijalno osjetljiv i s dozom simbolike koja usmjerava mlade čitatelje na prave životne vrijednosti. S lingvostilističkoga aspekta, što je tematika ovoga rada, riječ je o tekstu zasićenome kratkim, razumljivim i logičnim rečenicama primjerene sintakse i stila, sadržajno cjelovitim i dovoljno obavijesnim dijalozima primjerenima svakodnevnome izražavanju te bogatim rječnikom koji obilježava povremeni odmak u zavičajnu ili dobnu komunikaciju.Stoga će u radu, sukladno načelu korelacije i integracije nastavnih sadržaja unutar jezično-komunikacijskoga i jezično-umjetničkoga područja, pojedini ulomci Kovačevićeva romana poslužiti kao poticajno polazište za stvaralačku, zanimljivu i svrhovitu nastavu hrvatskoga jezika.Ključne riječi: lingvodidaktički predložak; nastava hrvatskoga jezika u osnovnoj školi; dječja književnost; romani Hrvoja Kovačevića. 111Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi, br. 6 (2017), str. 111 -124 D. Pavličević-Franić: Roman Hrvoja Kovačevića Tajna mačje šape kao paradigmatski primjer...

The aim of the Croatian language teaching in elementary school is to enable students to develop language communicative competence which would allow them to successfully acquire the curriculum, and to be functionally included in the lifelong learning process (NPiP, 2006). Since the process of language acquisition does not only include acquiring linguistic and communicative elements but also developing psychosocial skills, L1 communication is emphasized as the first and most important out of eight key competences in the Common European Framework of Reference for Languages (Vijeće Europe, 2005). Therefore, all the participants within the educational process are expected to encourage the development of language competences – firstly communicative and then linguistic competence. A child enters the language communication process by means of listening and imitating adult speakers of a language community, after which the processes of repetition and understanding, and the act of speaking are triggered. After finishing preschool, school-age children develop more complex language skills such as reading and writing. However, the basic skills of listening and speaking should still not be neglected. Unfortunately, the teaching experience and scientific research (Aladrović-Slovaček, 2011; Cvikić, Pavličević-Franić, & Aladrović-Slovaček, 2015; Jelaska, 2005; Pavličević-Franić, 2005, 2011) point to the fact that it is precisely the basic language skills of listening and speaking that are not being sufficiently included in the teaching process.Therefore, the aim of this paper is to articulate the immense importance of the receptive skill of listening and the productive skill of speaking within the process of learning and teaching Croatian, since they are the basic linguistic skills necessary both for acquiring the Croatian language and other school subjects. Key words: communicative competence; linguistic competence; listening and speaking language skills. ---Sažetak       Cilj je nastave hrvatskoga jezika osposobljavanje učenika za jezičnu komunikaciju koja omogućuje uspješno usvajanje nastavnih sadržaja i funkcionalno uključivanje u cjeloživotno obrazovanje (NPiP, 2006). Budući da u procesu ovladavanja materinskim jezikom nije riječ samo o usvajanju jezikoslovnih sadržaja i komunikacijskoj osnovici sporazumijevanja, nego i o razvoju psihosocijalnih sposobnosti, komuniciranje na materinskome jeziku istaknuto je u Zajedničkome europskome referentnome okviru za jezike kao prva i najvažnija od osam ključnih kompetencija (Vijeće Europe, 2005). Stoga se od svih sudionika obrazovnoga procesa očekuje poticanje i razvoj jezično-komunikacijske kompetencije.Dijete u jezičnu komunikaciju ulazi slušanjem i oponašanjem odraslih govornika jezične zajednice, zatim se uključuju procesi ponavljanja i razumijevanja pa jezična djelatnost govorenja. Nakon predškolskoga razdoblja u školskoj se dobi razvijaju složenije jezične djelatnosti kao što su čitanje i pisanje, no i nadalje se ne bi smjele zanemarivati bazične djelatnosti slušanja i govorenja. Nažalost, nastavna praksa i provedena znanstvena istraživanja (Aladrović-Slovaček, 2011; Cvikić, Pavličević-Franić i Aladrović-Slovaček, 2015; Jelaska, 2005; Pavličević-Franić, 2005) ukazuju na činjenicu da se upravo jezičnim djelatnostima slušanja i govorenja ne posvećuje dovoljno pozornosti. Svrha je ovoga rada istaknuti važnost receptivne sposobnosti slušanja i produktivne sposobnosti govorenja u nastavi hrvatskoga jezika i izražavanja, budući da je riječ o temeljnim jezičnim djelatnostima nužnima za uspješno ovaladavnje materinskim jezikom, ali i za usvajanje ostalih nastavnih sadržaja. Ključne riječi: komunikacijska kompetencija; lingvistička kompetencija; jezične djelatnosti;  sposobnost slušanja; sposobnost govorenja.

Multilingualism and multiculturalism are core factors underlying the language policy of the European Union. Even bilingual communication is considered as multilingualism since it contributes to the creation of a multilingual society. Hence, European speakers are expected to use at least two parallel language codes (mother tongue and one foreign language). However, most European educational documents (CEFRL, 2005) emphasize the triple multilingual formula according to which, in addition to the mother tongue, the knowledge of at least two other languages is recommended. Scientific research (Pavličević-Franić, 2011), confirms the fact that vertical correlation between two language codes within the same mother tongue most commonly occurs in Croatian primary school practice. Nevertheless, due to the introduction of a foreign language in the first grade of primary school, horizontal plurilingualism is increasingly being recognized, which leads to the creation of an interlanguage field. Such a communicational situation necessarily requires a new approach to the process of learning and teaching Croatian language because monolingual preschool children become plurilingual students. The aim of this research was to examine the influence of different language codes on the process of mastering the Croatian standard language, particularly on the development of communicative competence, as well as to determine the transfer of language elements within the interlanguage field. The statistical sample consists of students in junior grades of elementary school. The Test of communicative competence was conducted (Aladrović Slovaček, 2012). Results show that the existence of parallel language codes is not an obstacle, but an advantage in a plurilingual school environment and that such a situation will have a positive impact on the process of learning the Croatian standard language in the early language period.Key words: horizontal multilingualism; interlanguage field; plurilingual communication; teaching Croatian in primary school; vertical multilingualism.---SažetakVišejezičnost i višekulturalnost jezgreni su čimbenici jezične politike Europske unije. Već se i bilingvalna komunikacija smatra višejezičnošću jer pridonosi stvaranju multilingvalne društvene zajednice. Od europskih se govornika, dakle, očekuje uporaba barem dvaju jezika (materinski i jedan strani jezik). No, u većini europskih obrazovnih dokumenata (ZEROJ, 2005) ističe se trojna višejezična formula prema kojoj se, uz materinski, preporučuje poznavanje još dvaju jezika. Dosadašnja istraživanja (Pavličević-Franić, 2011) potvrđuju činjenicu da se u hrvatskoj osnovnoškolskoj praksi najčešće očituje vertikalni suodnos dvaju jezičnih kodova unutar istoga materinskoga jezika. No, uvođenjem stranoga jezika u 1. razred osnovne škole, sve češće se registrira horizontalna višejezičnost, što dovodi do stvaranja međujezičnoga polja. Takva komunikacijska situacija nužno zahtijeva nove pristupe u procesu učenja hrvatskoga jezika jer jednojezična djeca postaju višejezični učenici. Cilj je istraživanja, stoga, bio ispitati povezanost različitih jezičnih kodova i procesa ovladavanja hrvatskim standardnim jezikom, osobito u razvoju komunikacijske kompetencije, kao i utvrditi vrste jezičnih transferencija unutar međujezičnoga polja. Statistički uzorak čine učenici mlađih razreda osnovne škole među kojima je proveden Test lingvističke i komunikacijske kompetencije (Aladrović Slovaček, 2012). Rezultati pokazuju postojanje paralelnih jezičnih kodova koji nisu prepreka, nego prednost u višejezičnoj školskoj sredini i koji pozitivno utječu na proces učenja hrvatskoga standardnoga jezika u ranojezičnome razdoblju. Ključne riječi: horizontalna višejezičnost; međujezično polje; nastava hrvatskoga jezika u osnovnoj školi; plurilingvalna komunikacija; vertikalna višejezičnost.