Žaljenje je neugodno kognitivno i emocionalno stanje koje nastaje kao posljedica pogrešaka u akciji ili zbog nepoduzimanja akcije na putu prema ostvarenju cilja. Filozofske, ekonomske i psihologijske teorije govore o prirodi i uzrocima žaljenja, za koje je utvrđeno da je jedna od najčešćih negativnih emocija i da predstavlja univerzalno ljudsko iskustvo. Uspješno suočavanje sa žaljenjem poboljšava kognitivne procese, a neuspješno suočavanje loše utječe na motivaciju cilju usmjerenih aktivnosti i dovodi do životnoga žaljenja te oštećuje fizičko i mentalno zdravlje. Na osnovi uzroka i konteksta u kojem se doživljava, žaljenje je moguće (i potrebno) razlikovati od srodnih konstrukata, kao što su osjećaj krivnje, razočaranje i kajanje. U tome važnu ulogu ima količina u akciju uloženoga napora i osjećaj odgovornosti za neuspjeh akcije. Deskriptivne studije pokazuju da se najveća žaljenja javljaju zbog obrazovanja, karijere, ljubavnih odnosa, roditeljstva i samopoimanja, posebice ako su u nekim od tih područja ispitanici vidjeli dobre prilike koje nisu iskoristili. Razina žaljenja ovisi o važnosti životnih područja, ali i o socijalnim i temporalnim usporedbama. Kad u starijih osoba pregled života rezultira žaljenjem, njegov će intenzitet biti manji ako se uspoređuju sa sličnima sebi (lateralno) ili s lošijima od sebe (silazno). Pri samoregulaciji žaljenja uloga internalne kontrole razlikuje se s obzirom na dob. Iznose se i ideje za moguća daljnja istraživanja žaljenja.