Percepcija ravnatelja osnovnih škola o važnosti medijske pismenosti u primarnome obrazovanju

Abstract

Ravnatelji su jedni od ključnih nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti u školama koji u suradnji sa školskim odborom, učenicima, roditeljima, stručnim suradnicima, ali i vanjskim partnerima mogu presudno utjecati na školski kurikul te kvalitetu i kvantitetu izvannastavnih aktivnosti. S obzirom na to da imaju ključnu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu, začuđuje činjenica kako u Hrvatskoj gotovo da i nema istraživanja stavova ravnatelja o raznim pitanjima koja se tiču odgojno-obrazovnoga procesa, a dosad nije napravljeno niti jedno sustavno istraživanje o stavovima ravnatelja o medijskoj pismenosti, medijskom obrazovanju i medijskoj kulturi. Ta nas je činjenica dodatno motivirala da provedemo istraživanje u studenome 2016. u sklopu Stručnoga skupa Obrazovanje i licenciranje ravnatelja Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola na uzorku od 198 ravnatelja osnovnih škola iz svih dijelova Republike Hrvatske kako bismo utvrdili stavove ravnatelja o važnosti medijske pismenosti u primarnome obrazovanju te da ujedno utvrdimo i to koliko su osnovne škole opremljene medijima, koliko često ravnatelji financijski podupiru dodatna usavršavanja nastavnika o medijima te organiziraju li škole izvannastavne edukacije o medijima za učenike, roditelje, nastavnike i stručne suradnike. Istraživanje je pokazalo kako većina ravnatelja, njih čak 57,3 %, smatra da nakon završetka osnovne škole hrvatski učenici na temelju onoga što su naučili u školi nisu medijski pismene osobe te da u posljednjih nekoliko godina roditelji pokazuju povećan interes za medijsku pismenost. Unatoč tome, čak 43,8 % ravnatelja ističe da nikad u posljednjih godinu dana nisu organizirali izvannastavna predavanja o medijima za roditelje, a čak svaki četvrti ravnatelj ističe da se u njihovoj školi nikad ne održavaju predavanja o medijima za nastavnike i stručne suradnike. Pokazalo se i da škole još uvijek nisu dobro tehnički opremljene, što je preduvjet za provedbu medijskoga obrazovanja, budući da je tek 44,2 % ravnatelja istaknulo da u njihovoj školi u svakoj učionici postoje računalo i projektor. Budući da ravnatelji bitno utječu na kvalitetu nastavnoga rada, i oni sami trebali bi imati redovita usavršavanja vezana uz medijsku pismenost kako bi bili pravodobno upoznati s rezultatima najnovijih istraživanja iz toga područja te informirani o novim dostignućima vezanima uz medije koji se brzo razvijaju.

Children’s Privacy Rights, Social Networking, and the Media: Possibilities and Limitations of (Criminal Law) Protection

“…Gabelica Šupljika emphasized how Changing the name in the media, stating the initials, blurring the image, or covering the eyes of the child in the picture does not always mean respecting the child's privacy because his identity is indirectly revealed by numerous other [pieces of] information, noting how often it can be just the way the editor and publisher want to formally protect themselves from a possible lawsuit. 131 There were several types of research conducted regarding the media coverage and violation of children's privacy in Croatia, by Ciboci, Jakopović Opačak, Raguž and Skelin, (2011), 132 Vlainić (2012), 133 Ciboci (2014), 134 and Ivanuš (2017), 135 and they arrived at a similar conclusion: that the media does not respect professional principles in cases where they report on children.…”

Media Competences of Teachers and their Connection with Assessment of Media Competences of Students

“…1 Stoga je nužno da oni sami budu medijski pismeni te da posjeduju temeljna medijska znanja i vještine kako bi ih potom mogli prenijeti svojim učenicima jer bez kvalificiranih učitelja medijska se pismenost ne može ozbiljno podučavati u školama (Alehpour et al, 2022;Bilici, 2014). Dosadašnja su istraživanja u Hrvatskoj pokazala da se sami učitelji često ne osjećaju dovoljno kompetentnima u tom području (Ciboci & Osmančević, 2015;Ciboci, 2018), međutim niti jedno istraživanje nije mjerilo njihove medijske kompetencije i analiziralo koliko su učitelji razredne nastave i Hrvatskoga jezika zaista kompetentni predavati djeci o medijima i razvijati njihove vještine medijske pismenosti. Nadalje, ne postoji ni istraživanje koje analizira odnos između njihovih medijskih kompetencija i medijskih kompetencija učenika.…”

“…Navedeno se može objasniti na više mogućih načina. Naime, moguće je da učitelji svoje znanje ne uspijevaju prenijeti zbog nedovoljnog broja sati, preopterećnosti sadržaja u kurikulu Hrvatskoga jezika, nedostatka nastavnih materijala iz područja medijskog obrazovanja (Ciboci, 2018) ili drugih ograničenja koja proizlaze iz samog kurikula. Moguće je i da učitelji smatraju kako općenito formalno obrazovanje učenika u području medijske pismenosti ima mali utjecaj na navike učenika i njihov odnos prema medijima, a koji se razvija spontano u svakodnevici i kroz snažne utjecaje raznih drugih čimbenika socijalizacije među kojima se posebno ističu roditelji, odnosno kulturni kapital učenika, i utjecaj vršnjačke skupine.…”

Urban Security Measures: Are Citizens Sufficiently Informed about and Satisfied with Them?

“…In contrast is the approach from the perspective of the Cultivation Theory, according to which people who watch more violent content on television perceive the real world as a dangerous place, see danger in everything and have an increased fear that they themselves could become victims of violent acts (Ciboci and Kanižaj 2011). The results of various studies show that frequent exposure to distorted media content leads the public to adopt precisely such a worldview as their own (Lupton and Tulloch 1999).…”